Svadba je jedan od najvažnijih životnih događaja i kao takva neiscrpan je izvor sjećanja, emocija i doživljaja. Svadbeni običaji nerijetko se razlikuju od sela do sela, od mjesta do mjesta, a mijenjaju se i nadopunjuju gotovo iz godine u godinu.

Potaknut time, etnolog Robert Kapeš zaposlen u Muzeju grada Ludbrega odlučio je istražiti svadbene običaje ludbreške Podravine i to iz razdoblja 50-ih, 60-ih, 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća. Istraživanje je ujedno bilo dio njegovog stručnog rada ‘Tradicijski običaji ludbreškog kraja’, a rezultiralo je izložbom ‘Neseju robaču, nesu se spuntali‘ koja je danas u sklopu Noći muzeja otvorena u izložbenom prostoru dvorca Batthyany.

Cilj izložbe je sačuvati tradicijske svadbene običaje koji su već gotovo iskorijenjeni, a dio su bogate kulturne baštine ludbreškoga kraja.

– Izložba je nastala kao produkt stručnog rada koji se temelji na analizi stručne literature i obavljenih intervjua s kazivačima iz okolnih mjesta. Predmeti izloženi na izložbi su plod višegodišnjeg, aktivnog skupljanja predmeta, dokumenata i fotografija od strane članica udruge žena ‘Žene iz centra svijeta’ koje predano prikupljaju i brinu o predmetima. Također, neki predmeti, dokumenti i fotografije su privatne donacije mještana za potrebe izložbe. – objašnjava Robert.

Zahvaljujući suradnji mještana i udruzi žena, fundus Muzeja grada Ludbrega bogatiji je tako za nekoliko desetaka svadbenih predmeta koji su izloženi u sklopu ove izložbe.

Uz prepoznatljive lance ispletene od krep papira, asparagus, nezaobilazne prfkače, vjenčanice, vjenčane rukavice, obuću, oglavlja udanih žena, svadbene zastave, vjenčano prstenje jedan od najzanimljivijih izloženih predmeta je spavaćica iz prve bračne noći koja je u muzej stigla kao privatna donacija.

Osim o predmetima, na otvorenju izložbe pričalo se i o svadbenim običajima, od kojih se mnogi danas više ne prakticiraju. Jedan takav je primjerice nošenje košulje mladoženji.

-Naziv izložbe zapravo je uzrečica koju su izgovarali susjedi i mještani iz mjesta iz kojeg je bio mladoženja kada bi vidjeli i čuli da dolazi skupina ljudi u mladoženjinu kuću i da mu nose košulju (robaču). Nevjesta je večer prije svadbe kumovima, prijateljima, bratu/sestri, šogoru/šogorici predala košulju za mladoženju koju je onda nekolicina njih pjevajući nosila do mladoženjine kuće. U prvoj polovici 20. st. mlada je šivala tu košulju, no već oko 50-ih godina se ta košulja kupovala. Kada bi ljudi vidjeli da mu donose košulju večer prije svadbe, znači da se nisu predomislili (nesu se spuntali) i da će vjenčanja biti. – objašnjava etnolog Robert.

Izložbu je otvorio ravnatelj Centra za kulturu i informiranje ‘D. Novak’ Branko Dijanošić, a programa otvorenja vodila je voditeljica Muzeja grada Ludbrega, arheologinja i kustosica Jelena Koprek.

Svadbe danas nisu nimalo nalik svadbama koje se prikazuju kroz ovu izložbu, stoga ih je važno zaštiti, čuvati i podsjećati ljude na skromnost, ljepotu i zajedništvo koje se prožimalo kroz tradicijske svadbene običaje ludbreškoga kraja.

Ako ste propustili otvorenje izložbu možete razgledati sve od 9. veljače i to radnim danom od 8 do 14 sati uz prethodnu najavu na 042 421 512.

Svadbe su se uglavnom odvijale kod kuće, a prema 80-im godinama su se već odvijale i u društvenim domovima. Ukrasi su se izrađivali kod kuće, uglavnom od krep-papira, asparagusa i bršljana. Hranu su pripremale sokačice, žene koje su kuhale po svadbama, uglavnom članice obitelji, susjede, prijateljice kojima se onda uskočilo u pomoć kada su one imale svadbu. Svadbu je vodio kapetan, a broj uzvanika kretao se od 30 do 50, kod bogatijih obitelji i do stotinjak uzvanika. Obično se zvala obitelj, najbliža rodbina i prijatelji. Prvi ples mladenaca bio je valcer, a svirala je limena glazba, a kasnijih godina druge polovice 20.st. i bendovi s gitarama, harmonikom i tako dalje. Karakterističan ples za ovaj kraj bio je ples zelje – u njemu su sokačice nosile nekoliko poklopljenih tanjura ili lonaca od kojih se u jednom od njih nalazilo zelje. Tako dugo dok dever nije pogodio gdje se nalazi zelje, morao je plesati s podsnehaljom. Dever i podsnehalja (potcnehalja, pocnehalja) su mladi bračni par, obično mladoženjina sestra i njen muž ili brat i žena ili isto to od mlade. Nakon svadbe, sljedeći dan su se održali ostanjki. Ponovno su se skupili neki svadbeni uzvanici (susjedi, rodbina, prijatelji) kako bi se potrošila pripremljena hrana i piće jer tada nije bilo frižidera u kojem bi se to skladištilo, stoga je upravo i to jedan od razloga zašto su se svadbe održavale zimi. S obzirom na to da su ljudi kroz tjedan bili zaposleni i morali su raditi, termini svatova bili su subote i nedjelje pri čemu su se 29. i 30. studeni prometnuli kao posebno atraktivni datumi za svadbe jer se nakon rata tada održavao bivši Dan Republike.