U razgovoru ispunjenom uspomenama, savjetima i emocijama umirovljena učiteljica Biserka Stančin prisjetila se vrtova svojega djetinjstva, domaće kuhinje naših baka, starinskog cvijeća i vremena kada se živjelo sporije, ali možda i povezanije.
“Godine su samo broj“, rekla je gospođa Biserka koja je ove godine zakoračila u osamdesete, ali i dalje svakodnevno pronalazi radost u malim stvarima, jutarnjoj šetnji vrtom, cvijeću koje cvate, razgovoru sa susjedima i radu koji, kako kaže, čovjeku daje smisao.
Prisjećajući se svojega djetinjstva, govorila je o nekadašnjim vrtovima i cvjetnjacima koji su krasili gotovo svako dvorište.
– Imali smo vrčjak, cvjetnjak ispred kuće. Bili su tu zumbuli, đurđice, katruže, carska kruna, stari irisi, dudovina i lipa. Sve je mirisalo, pčele su dolazile, a cvijeće je bilo dio svakodnevnog života – ispričala je.
Naglasila je kako danas nestaju mnoge starinske vrste cvijeća i biljaka te kako je važno čuvati sjeme i stare sorte koje su nekada bile dio svakog domaćinstva.
– Nekad se sjeme čuvalo zamotano u papiru i razmjenjivalo među susjedima. Danas sve kupujemo gotovo, a zaboravljamo koliko je vrijedno ono domaće i starinsko – rekla je.
Posebno je istaknula važnost cvijeća za prirodu i pčele.
– Bez pčela nema života. Zato treba saditi što više cvijeća i čuvati prirodu. Ne mora sve biti savršeno pokošeno i uređeno. Dovoljno je nekoliko cvjetova da vrt živi – poručila je.
Iako je već dvadeset godina u mirovini, gospođa Biserka kaže kako joj dani nikada nisu prazni.
– U radu je zadovoljstvo. Ne mora to biti veliki posao. Dovoljna je jedna gredica, nekoliko tegli cvijeća ili malo povrća. Važno je da čovjek nešto radi i da ga to veseli – rekla je.
S toplinom je govorila i o životu na selu te o tome koliko je važno imati vlastiti vrt.
– Danas mnogi kažu da se vrt ne isplati. A kako se ne isplati kad imaš svoju salatu, peršin, krumpir ili rajčicu? Ne moraš imati veliko polje, ali barem nešto svoje. To čovjeka veseli i povezuje s prirodom – dodala je.
Razgovor je prirodno iz vrta prešao u kuhinju i sjećanja na nekadašnje obroke.
– Nekad se kuhalo od onoga što je raslo u vrtu. Jelo se sezonski, domaće i jednostavno. Danas je sve dostupno tijekom cijele godine, ali nekako se izgubio okus i vrijeme za kuhanje – rekla je.
Prisjetila se domaćih žganaca s vrhnjem, zlevanki, medenjaka, štrukli i brojnih variva koja su nekada bila svakodnevica.
– Sve se danas može kupiti gotovo, ali domaća kuhinja ima posebnu vrijednost. Važno je kuhati, okupljati se za stolom i prenositi recepte dalje – naglasila je.
Kao dugogodišnja učiteljica, gospođa Biserka smatra kako bi predmet domaćinstva ponovno trebao imati mjesto u školama.
– Djeca bi trebala znati osnovne stvari – kako skuhati juhu, ispeći jaje, pripremiti povrće i brinuti se o sebi. To nisu male stvari. To su životne vještine – rekla je.
Prisjetila se i školskih vrtova te malih cvjećara koje je vodila sa svojim učenicima.
– Sadili smo cvijeće, zalijevali vrt, brali jagode. Djeca su voljela raditi rukama i učiti kroz praksu. Neki se toga i danas sjećaju – ispričala je.
U razgovoru se više puta vraćala važnosti zajedništva, prijateljstva i međusobne pomoći.
– Danas svi nekamo žure i govore da nemaju vremena. A dovoljno je stati na pet minuta, popiti kavu, razgovarati s čovjekom i pomoći koliko možeš. Nekad su dovoljne dvije glavice salate ili lijepa riječ – rekla je.
S osmijehom je dodala kako ju i danas raduju male stvari – pjesma na radiju, cvijet u vrtu, susret s ljudima i dobro društvo.
– Veselim se svakom danu. Kad se probudiš, pogledaš van i vidiš cvijeće, ptice i zelenilo – to je bogatstvo – zaključila je.
Topao i iskren razgovor s gospođom Biserkom Stančin podsjetio je koliko su vrijedni naši korijeni, domaća kuhinja, vrtovi, cvijeće i običaji koje ne bismo smjeli zaboraviti. U vremenu brzog života njezine riječi ostaju kao podsjetnik da sreća često leži upravo u jednostavnim stvarima.
