Za Ružu Zlatar Udruga „Ludbreško sunce“ nikada nije bila samo organizacija, projekt ili radno mjesto. U njezin je nastanak utkala vlastito majčinstvo, životno iskustvo i gotovo pola stoljeća borbe za dostojanstvo osoba s invaliditetom.
Na pitanje odakle i danas crpi snagu za iznimno zahtjevan i odgovoran rad, odgovara jednostavno:
– To je moj život. To živim i drugačije ne znam. U Udrugu sam unijela sve što jesam. Ne znam gdje stati jer služim, a to je moj poziv – kaže Ruža.
Udruga obilježava 30 godina rada i postojanja, dok je Ruža Zlatar već 24 godine volonterski vodi kao predsjednica. Iza tih brojki nalazi se osobna priča obilježena brigom za kćer Melitu, osobu sa stopostotnim invaliditetom.
U vrijeme kada je Melita odrastala nije bilo statusa roditelja njegovatelja, osobnih asistenata, pomoćnika u nastavi ni razvijenih socijalnih usluga kakve poznajemo danas. Roditelji su se najčešće nalazili pred surovim izborom: smjestiti dijete u ustanovu ili odreći se gotovo svega kako bi ono ostalo živjeti u obitelji.
Ruža Zlatar izabrala je obitelj, istodobno radeći puno radno vrijeme.
– Trebalo je prihvatiti spoznaju da će cijeli život biti borba. Bilo je u mojem životu i crnih rupa, ali u toj sam borbi opstala. Držala me nada – prisjeća se.
Melita je živjela 47 godina. Nije govorila, ali je, kaže njezina majka, iznimno dobro prepoznavala ljubav.
– Sjaj u njezinim očima sve je govorio. To je samo trebalo znati pročitati. Kada bih danas ponovno morala birati, izabrala bih isto. Ponovno bih se odrekla svega i darovala svojem djetetu – kaže Ruža Zlatar.
Nakon Melitine smrti praznina nije nestala, ali je njezino mjesto u Ružinu životu dobilo novo značenje. Osobe koje žive u kućama organiziranog stanovanja danas doživljava kao svoju djecu.
Te su kuće nastale upravo kao odgovor na pitanje koje proganja gotovo svakog roditelja djeteta s teškoćama: što će s našom djecom biti poslije nas?
– Melite više nema, ali tu su drugi ljudi koji danas žive u obitelji, sretni su i nasmijani. Neki me zovu mama ili mamica. To mi je istodobno teško i lijepo jer moja Melita nikada nije izgovorila riječ „mama“. Danas tu riječ čujem kao nagradu za sve što sam učinila i što još činim – kaže Ruža.
Posebno pamti susret s korisnikom koji je, nakon majčine smrti i boravka u udomiteljskoj obitelji, stigao u organizirano stanovanje Udruge.
– Prišao mi je, pomilovao me po licu i rekao: „Ja više nemam svoju mamu. Sada ste vi moja mama.“ To mi je izmamilo suze koje sam pokušala sakriti. Bila sam neizmjerno sretna. Upravo je to smisao mojega rada, djelovanja i postojanja – prisjeća se Ruža.
Iako je njezina motivacija duboko osobna, posao koji obavlja zahtijeva veliku profesionalnu i pravnu odgovornost. Udruga je pružatelj socijalnih usluga i djeluje u sustavu nadležnog ministarstva. Skrbi o više od 80 korisnika i ima 45 zaposlenih.
– Ponekad nas poistovjećuju s udrugama koje djeluju isključivo kroz povremene aktivnosti. Kod nas se živi svakoga dana. Odgovorni smo za korisnike, zaposlenike, projekte, izvješća i cjelokupno poslovanje. To zaista nije mala stvar – naglašava.
Svaki inspekcijski nadzor, dodaje, donosi strepnju, ali dosadašnji rezultati daju joj razlog za ponos.
– Mogu uzdignute glave reći da je sve bilo u redu. Da je drugačije, osjećala bih kao da sam izdala vlastiti život.
Povjerenje korisnika i njihovih obitelji smatra najvrjednijim priznanjem. Prisjeća se riječi jedne korisnice osobne asistencije kojoj je došla predstaviti novu asistenticu.
– Kada je otvorila vrata i ugledala me, rekla je: „Gospođo Ruža, vi ćete mi pružati uslugu osobne asistencije? Znam vas i znam za vašu kćer. Došla sam u sigurne ruke.“ Treba li čovjeku veća nagrada od tih riječi? – pita Ruža Zlatar.
Tijekom desetljeća mnogo se toga promijenilo. Danas postoje osobna asistencija, pomoćnici u nastavi, status njegovatelja, inkluzivni dodatak i druge usluge. Ipak, zakonska prava sama po sebi ne rješavaju sve probleme. Potrebni su odgovorni roditelji, stručni zaposlenici, stabilno financiranje i zajednica koja razumije da skrb o osobama s invaliditetom traje svakoga dana.
Roditeljima koji su tek doznali da njihovo dijete ima teškoće u razvoju ili ozbiljnu bolest Ruža Zlatar poručuje da najprije sebi dopuste prihvatiti novu životnu stvarnost, ali da nikada ne izgube nadu.
Njoj je u najtežim razdobljima, kaže, pomogla vjera.
– Kada sam se predala vjeri i molitvi, postala sam jaka. I danas imam mnogo energije, možda više nego neki mladi ljudi.
Njezina poruka majkama stoga je jasna:
– Drage mame, nema predaje. Čujem kada kažete da više ne možete, ali možete. Kada je najteže, borba ide dalje. Slijedite svoje snove, borite se za svoje dijete i nikada nemojte odustati – poručuje Ruža Zlatar.
Ni ona, kaže, nikada nije odustala.
– Možda sam padala na koljena, ali svaki sam put ponovno ustala, jača i čvršća. Možda danas djelujem poput stijene, ali stijene koja ima srce. Srce koje plače i krvari, iako se to izvana ne vidi. Na licu moraju ostati snaga i hrabrost, kao i spremnost za daljnju borbu – zaključuje Ruža Zlatar.
Susret ispunjen prijateljstvom i zajedništvom
U sklopu Dana ludbreške Svete nedjelje održan je tradicionalni susret osoba s invaliditetom u organizaciji Udruge „Ludbreško sunce“, pod pokroviteljstvom Grada Ludbrega.
Susret je započeo okupljanjem sudionika na ludbreškom svetištu i sudjelovanjem u misnom slavlju. Okupio je više od stotinu članova i predstavnika udruga i zajednica iz Bjelovara, Đurđevca, Križevaca, Koprivnice, Svetog Ivana Zeline, Lobora i Čakovca, kao i članove Zajednice Bartimej.
Riječ je o zajednici koja djeluje pri Varaždinskoj biskupiji u sklopu pastorala za osobe s invaliditetom, a vodi je Leonardo Šardi.
Nakon programa na svetištu druženje je nastavljeno zajedničkim ručkom u Kući sunca. U poslijepodnevnom dijelu svaka se udruga predstavila kratkim programom prema vlastitom izboru. Sudionici su izveli recitacije, pjesme, plesove i druge prigodne točke, pokazujući svoju kreativnost, zajedništvo i radost druženja.
Svrha okupljanja bila je njegovanje prijateljstva, iskrenosti i empatije te jačanje povezanosti među osobama s invaliditetom, njihovim obiteljima, udrugama i lokalnom zajednicom.
– Ovakvi nas susreti čine jačima i pokazuju snagu ljudi koji, unatoč poteškoćama s kojima žive, svakodnevno nastoje biti aktivni članovi zajednice. Ovdje nema zavisti ni zloće, već mnogo iskrenosti, ljubavi i prijateljstva, u duhu poruke „svi za jednoga, jedan za sve“ – kazala je Ruža Zlatar.
Susret je završio glazbom i plesom, dijelom programa kojemu se sudionici uvijek posebno raduju. Kuća sunca još je jednom postala mjesto susreta, prihvaćanja i zajedništva, potvrđujući vrijednosti za koje se Ruža Zlatar i Udruga „Ludbreško sunce“ zauzimaju već desetljećima.
– To treba doći, vidjeti i doživjeti – poručili su organizatori nakon još jednog susreta ispunjenog radošću, prijateljstvom i ljubavlju.
