Gradska knjižnica i čitaonica “Mladen Kerstner” organizirala je književni susret s Julijanom Matanović i promociju njezine nove knjige “Stoji ti put”.
Roman “Stoji ti put” napisan je, kako sama književnica naglašava, “na poziv”. Ideja je potekla od Zorana Maljkovića, koji joj je predložio da napiše putopis za biblioteku Šetnje.
-Biblioteka Šetnje prvotno je započeta u sklopu Petrinih knjiga, a Maljković ju je kasnije prenio u mladu nakladničku kuću Neolit iz Koprivnice – kaže Julijana Matanović. Knjiga je, dodaje, nastala iz potrebe da se pisanjem nosi s nepravdama, uključujući izbacivanje iz Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) nakon deset godina članstva. Tako je prvotnu verziju knjiga, putopis jednostavno obrisala.
-U kolovozu se u mojoj profesionalnoj biografiji dogodio dopis jedne ugledne hrvatske institucije koji me dosta povrijedio. Pomislila sam tada, ma nećete me više, imam u vlasništvu takvu biografiju koju neće nitko preuzeti. Dosta je zanimljiva za pričanje priča, ali nije za pozavidjeti. Pogledala sam u oči svog djeteta i pomislila, sad je dosta. Kako imam tu prekosavsku narav i ovnovski karakter, uništila sam tekst koji sam napisala i to mi nije prvi put u životu, da bi tako u trenutku stisnula nepotrebnu tipku. Možete mi vjerovati ili ne, taj roman, koji doista rekla sam već nije velik roman opsegom, nastao je za sedam dana. Kako je moja pokojna baba u Bosni govorila, neke su se stvari poravnale, negdje si izgubio, a negdje si dobio. Da nije bilo dopisa te ugledne institucije, ja bih vjerojatno predala prvi rukopis koji bi možda bio zanimljiv, ali ne toliko, a ovaj je naišao doista na meni neočekivano dobru recepciju. Čak ga uspoređuju recepcijom, neću reći s kvalitetom teksta, s mojim prvim tekstom Zašto sam vam lagala. No kako ja u svemu vidim priču, malo se bojim te usporedbe, jer se ne bih htjela naći u nečemu što je zatvoren krug – objašnjava Julijana Matanović.
Dodaje kako je roman posvećen trpljivim ženama u njezinoj obitelji, svim kako kaže njezinim babama, majci, njezinim slabim ženama od kojih je negdje naslijedila nešto te njihove slabosti i potrebe da ju se jako voli. Posvećen je slabim muškarcima u njezinoj obitelji i ženi koja je u stvari bila jedina jaka, a koja je upravljala i biografijama tih slabih muškaraca.
-Mi smo žene nekad naivne i mislimo da kad nam se rade nepravde da vrlo često i najčešće to rade dečki. Ja sam se nekad na svojoj vlastitoj biografiji uvjerila, i profesionalnoj i ovoj privatnoj, da iza poteza muškaraca vrlo često znaju stajati žene, da ti muškarci mogu udariti tuđim rukama da mogu vrijeđati tuđim rečenicama – kaže Julijana Matanović.
Za roman kaže da je nabijen emocijama i da je jednostavno iscurio iz nje.
-Nisam promijenila ništa, kako sam napisala prvu rečenicu tako sam došla do kraja. Dala sam svom suprugu Pavlu da pročita, rekao je u redu i ispravili smo samo tipfelere. Meni su bile bitne biografije, ne samo tih triju glavnih žena nego i biografije tih gatara, žena koje zapravo nisu gatare nego sugovornice. Kad žena ima veliku muku o kojoj treba šutjeti onda dođe kod nekoga tko će pogledati u šalicu – kaže Julijana Matanović.
Julijana Matanović rođena je 6. travnja 1959. u Gradačcu (Republika Bosna i Hercegovina). Od svibnja 1962. živi u Hrvatskoj. Osnovnu školu završila je u Đurđenovcu, gimnaziju u Našicama, a Studij jugoslavenskih jezika i književnosti na Pedagoškom fakultetu u Osijeku. U jesen 1982. zaposlila se, kao asistent, na Odsjeku za jugoslavenske književnosti istoga Fakulteta. Poslijediplomski studij završila je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Magistrirala je 1989. godine na temi »Primarna i sekundarna generička obilježja u Đurđevićevim ‘Uzdasima Mandalijene pokornice’«. Doktorirala je 1998. godine temom »Hrvatski povijesni roman XX. stoljeća«, da bi 1993. postala zaposlenica Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Od 2014. je članica-suradnica HAZU-a. U zvanju izvanrednog profesora na katedri za noviju hrvatsku književnost Odsjeka za kroatistiku 2018. odlazi u prijevremenu mirovinu i s obitelji se seli u Osijek. Proza joj je prevođena na slovenski, njemački, slovački, češki, ukrajinski, makedonski i bugarski jezik. Napisala je više od dvjesto ogleda, eseja i književnih kritika.
