Željka Marković Bilić: U Newtonu je sve drugačije – nama je važno da pokažu svoju kreativnost u rješavanju problema, da vide da mogu biti uspješni
U Ludbregu je prije točno godinu dana, 2. travnja 2024. godine otvoren Regionalni znanstveni centar za osnovnoškolski odgoj i obrazovanje u STEM području – LORI, vrijedan oko tri milijuna eura, a riječ je o jedinom centru u Hrvatskoj koji ima Newton sobe, čija je posebnost simulator letenja te primjenjuje koncept norveškog obrazovanja.
Projekt je proveo Grad Ludbreg s partnerima – Varaždinskom županijom, Međimurskim veleučilištem u Čakovcu, udrugom First Scandinavia i osnovnim školama Ludbreg, Veliki Bukovec i Sveti Đurđ te uz financijsku podršku Financijskog mehanizma Europskog gospodarskog prostora za razdoblje od 2014. do 2021. te Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Europske unije Republike Hrvatske. U prvih godinu dana u Lori centru održano je 110 radionica i zabilježeno preko 1600 dolazaka. U povodu prve godišnjice djelovanja razgovarali smo sa Željkom Marković-Bilić, ravnateljicom, STEM centra Lori Ludbreg.
Lori je postao pravi primjer na nivou Hrvatske. Postoje li ustanove slične vrste?
Drago nam je čuti da smo percipirani na takav način. Osim u Ludbregu, u Hrvatskoj su osnovana još tri regionalna znanstvena centra (RZC): u Osijeku, Šibeniku i Splitu. Ono po čemu se LORI razlikuje od ostalih centara je to da su naše edukacije namijenjene svim učenicima, a ne samo darovitima. Cijeli koncept Newton obrazovanja, što je jedan dio našeg poslovanja, temelji se na želji da se STEM približi svakom učeniku, da svaki učenik na svoj način i u svom ritmu riješi postavljeni zadatak i tako osvijesti da STEM nije težak i namijenjen samo „izabranima“ i. Drugi dio poslovanja je LORI u sklopu kojega promoviramo znanost i STEM za predškolce i učenike razredne nastave.
Kako ocjenjujete važnost suradnje s lokalnim i regionalnim samoupravama?
Moramo se pohvaliti dobrom suradnjom. LORI je javna ustanova koju je osnovao Grad Ludbreg jer su u Gradu odavno prepoznali važnost ulaganja u obrazovanje. Varaždinska županija od početka je bila u projektu te je LORI uvrstila u sufinanciranje poput centara izvrsnosti, što nam uvelike olakšava poslovanje. Zato su edukacije za sve škole nad kojima Varaždinska županija ima osnivačka prava besplatne.
Ostvarujete suradnju i s drugim ustanovama, s Muzejom grada Ludbrega provodite projekt I ja sam istraživač!, koliko je važno biti prisutan u lokalnoj zajednici?
Biti prisutan u lokalnoj zajednici od vrlo je velike važnosti. Nitko od nas nije otok pa da radi za zatvoreni, mali krug ljudi. S Muzejom grada Ludbrega surađujemo i pripremamo i druge aktivnosti za učenike, prošle smo godine sudjelovali u EMI, edukativnoj muzejskoj akciji, a ove pripremamo radionice koje će se održati uz sajam cvijeća. Želja nam je i radimo na tome da pripremimo zajedničku ponudu terenske nastave jer kad k nama dođu učenici, onda često u Ludbregu odu još negdje, a na kraju i na ručak. Tako polako otvaramo polje školskog turizma od kojega će korist imati cijela lokalna zajednica.
Najveća zadaća ovog centra je i popularizacija znanosti. Kako ju ostvarujete?
Kad pogledate što se dešava u svijetu tehnologije, posebno umjetne inteligencije, morate se zapitati što i kako dalje. Što će biti za pet, deset, petnaest i više godina? Što će raditi naša djeca? Znanost i STEM polja su koja pružaju dobru mogućnost da se naši učenici ostvare kao uspješni radnici u budućnosti. Mi im želimo od najranije dobi pokazati da nema podjela na muške i ženske predmete i da svatko može biti uspješan. Želimo ih naučiti da u provođenju eksperimenata ima različitih metoda kojima se dolazi do rješenja, ponekad su krive, ali se mogu popraviti jer se i iz toga uči. Često kažemo da kod nas nema pogrešnog odgovora, već se postavlja pitanje: Što se moglo drugačije napraviti da rezultat bude drugačiji? Treba se riješiti tog straha u glavi i pustiti učenike da budu kreativni jer tu kreativnost sustav uguši odmah na početku školovanja i kasnije ju je jako teško ponovno „pokrenuti“.
Na koji način vas pronalaze posjetitelji iz naše sredine?
Prisutni smo na društvenim mrežama i tako najčešće za nas saznaju posjetitelji iz daljnjih krajeva, tako su do nas došle i turističke agencije. Pokazalo se da ravnatelji škola najčešće ne proslijede obavijest svojim učiteljima te smo od početka okrenuti županijskim stručnim vijećima STEM predmeta pa učitelji dođu k nama, isprobaju što radimo i kasnije dovedu svoje učenike u LORI. Sa školama s ludbreškog područja često se čujemo i telefonski ili odemo u školu i predstavimo svoje aktivnosti. Što se tiče građana, znaju nam se javiti porukom e-pošte ili nazovu i pitaju što ih zanima. Recimo, za naše STEM školice znaju nazvati i pitati mogu li doći djeca s drugih područja, a ne samo s ludbreškog.
Kakve su reakcije učenika na same radionice?
Što su učenici mlađi, to je oduševljenje prostorom i radionicama veće i iskrenije. Užitak je gledati sjaj u njihovim očima i promatrati kamo ih vodi prirođena znatiželja. Stariji učenici su nešto ozbiljniji i suzdržaniji, ali često pokažu da im je super što obuku kute, a kad krene radionica, ima ih po cijelom prostoru pa nam se čini da im pod često nije dovoljno velik. Vrlo se brzo po dolasku opuste i onda sudjeluju u edukaciji bez straha da će ih netko ocijeniti ili da će pogriješiti. I zapravo ta opuštenost onda dovodi do kreativnih rješenja što nam je i cilj.
Kako biste objasnili odnos jedne ovakve ustanove i obrazovne ustanove, odnosna škola?
Dobro pitanje jer nam je to još uvijek izazov. Mi nismo ustanova kamo učenici idu na izlet, k nama dolaze na terensku nastavu. Upravo to je najveći izazov – da nas škola percipira kao destinaciju za terensku nastavu koja se odvija cijele školske godine. Također sva četiri RZC-a pripremaju zajednički plan da nas i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih stavi na kartu obrazovnih institucija. U kojem će se smjeru to razvijati, ostaje da vidimo.
Imate dugogodišnje iskustvo rada u školi, koje su za djecu prednosti sudjelovanja na radionicama u Lori centru u odnosu na naučeno u školi?
Obrazovni sustavi su veliki i zbog toga su vrlo spori u promjenama. Da biste nešto promijenili na nacionalnoj razini, potrebne su vam godine dosljednoga rada. Učenici se u tako velikom sustavu stavljaju u kategoriju da moraju biti dobri u svemu jer će samo tako upisati srednju školu koju žele jer ako imaju slabiju ocjenu iz predmeta koji im i nije nužan za nastavak školovanja, postoji mogućnost da se neće upisati u školu. To dalje znači da učenici koji su stvarno daroviti u nekom području, a u ostalima prosječni ili nemotivirani, ne dobivaju priliku upisati školu koju žele i dalje razvijati taj svoj talent ili ostvariti svoj potencijal. U Newtonu je sve drugačije – nama je važno da pokažu tu svoju kreativnost u rješavanju problema, da vide da mogu biti uspješni. Naše edukacije temelje se na školskim kurikulumima, one su nadogradnja onoga što učenici uče u školi, ali kod nas imaju dvije stvari koje su u školi problem: dovoljno vremena da jednu temu prođu od početka do kraja te opremu. Osim najsuvremenije opreme (simulatori leta, iPad uređaji, kemijska oprema), koristimo i svakodnevne stvari (košarkaška lopta, felga bicikla, tetrapak boce) kako bismo im u praksi osvijestili primjenu onoga što uče u školi.
Osnova cijele priče nastala je na temelju norveških iskustava i njihove ideje Newton soba. Koliko je teško ili lako slijediti njihov primjer rada?
Tijekom provedbe uspostave RZC-ova ostvarili smo nekoliko posjeta norveškim znanstvenim centrima i Newton sobama, bili smo u sva četiri latvijska znanstvena centra te u finskim znanstvenim centrima. Svugdje smo pričali o njihovim višegodišnjim iskustvima i radu, o načinima sufinanciranja, održivosti, utjecaju na sredinu u kojoj se nalaze i na nacionalne sustave obrazovanja. Saznali smo stvarno puno o funkcioniranju jednog znanstvenog centra. Možemo li to primijeniti i u Hrvatskoj? Posljednjih pet mjeseci održavamo koordinacije s ostalim RZC-ovima u Hrvatskoj o istim temama, pogotovo o temi održivost kako bismo se uskladili u nekim generalnim stvarima (financiranje, način poslovanja…) I zato na ovo pitanje nije lako odgovoriti jer ćemo neke svari raditi prvi put, poput modela sufinanciranja, a neke su nam poznate. Prije bih rekla da je izazovno, ali to samo znači da smo budni i spremni doći do rješenja.
Perspektive za budućnost – kako vidite Lori u narednim godinama?
Što se tiče lokalne razine – nadamo se da će učenici iz naše četiri škole doći k nama barem jednom godišnje na jedan modul pa tako svake godine. Uskoro kreće i javni integrirani prijevoz što će itekako olakšati dolazak k nama. Naravno da gledamo i šire pa smo za nacionalnu razinu na početku odlučili da se želimo pozicionirati na karti Hrvatske kao mjesto za terensku nastavu. Za sada imamo module za osnovnoškolce i početne razrede srednje škole, u bliskoj budućnosti ćemo priču spustiti i na predškolu. Srednjoročni plan je uvesti i A u STEM (STEAM) i proširiti edukacije i u tom smjeru, dok nam je petogodišnji plan pripremiti dobar program za izvođenje škole u prirodi, ali tu ne možemo sami jer nas treba pratiti i lokalna zajednica s ponudom smještaja.
Također se nadamo zadržati ovu grupu od dvadesetak motiviranih Newton učitelja jer bez njih ne bi bilo ni LORI-ja. Možete imati najskuplju opremu na svijetu, ali ako nema ljudi koji će s njom raditi, gdje je svrha? Ulaganje u učitelje izuzetno nam je važno pa ćemo uskoro, nakon što su se odmorili od edukacija koje su se provodile prije godinu dana, započeti novi ciklus i to terenskom nastavom.
- Petar Mihin, Newton učitelj mjeseca
“Moramo djeci pokazati da je znanost svuda oko nas i da nam uistinu čini život lakšim“
Pred samu godišnjicu stigla je i lijepa vijest iz Norveške. Naime, Ludbrežanin Petar Mihin je ovomjesečni Newton Teacher.
-Imamo moć inspirirati učenike da zavole STEM — i ta me spoznaja još više motivira – kaže Petar, 25-godišnji učitelj fizike i kemije.
Petar je uz to glazbenik i svira razne instrumente i pjeva u bendu. Vodi i zbor te igra rukomet i badminton. Dolazi iz velike obitelji, a i majka mu je također učiteljica, osim u OŠ Ludbreg ona je također i Newton učiteljica.
Što je uopće potaknulo vaš interes za STEM?
Oduvijek sam znao da želim biti učitelj i da su me privlačili STEM predmeti. Moja teta, profesorica kemije, uvela me u predmet, a moj otac, limarski majstor, naučio me o elektricitetu i mehanici. U srednjoj školi sam također imao sjajnog profesora koji me natjerao da uživam u fizici. Moj put prema STEM-u oblikovao je cijeli moj život.
Što najviše volite u radu u sobi Newton?
Svaka je grupa drugačija i svaki put studenti su kreativni na nove načine. Dašak je svježeg zraka kada naučite nešto novo od učenika i dobijete nove ideje. Izazovi izgradnje u Exploring Energy! među mojim su najdražima.
Koja je vaša omiljena tema ili modul za podučavanje i zašto?
To je vjerojatno Istraživanje energije! Učenici imaju puno vremena za otkrivanje i učenje, a svaka sesija donosi nove ideje. Izrada automobila od kartona i jednostavnih materijala na kraju potiče njihovu kreativnost i također im pomaže razumjeti složene teme poput trenja.
Što se nadate da će učenici i učitelji ponijeti posjetom vašoj sobi Newton?
Nadam se da će vidjeti da svatko može uživati u znanosti i da svatko može nešto doprinijeti. Najviše od svega, nadam se da će studenti naučiti koliko je važno raditi u timu. Nažalost, danas mnogi ljudi pokušavaju sami riješiti probleme ili se oslanjaju na internet ili umjetnu inteligenciju, zaboravljajući da bi njihovi prijatelji mogli biti oni koji im najviše mogu pomoći.
Možete li podijeliti zabavnu ili inspirativnu priču koja se dogodila u vašoj sobi Newton?
Jedna učenica došla je na dan otvorenih vrata u Newton Room i impresionirala me odgovarajući na pitanja tijekom moje prezentacije. Kasnije, kad sam razgovarao s njezinim roditeljima, saznao sam da nije bila najbolja učenica, ali je imala posebnu ljubav prema fizici, a ja sam u tome odigrao veliku ulogu. To me podsjetilo da kao učitelji imamo moć inspirirati učenike da zavole STEM — i ta me spoznaja još više motivira.
Kako možemo najbolje inspirirati djecu i mlade da nastave STEM obrazovanje i karijeru?
Moramo im pokazati da je znanost svuda oko nas i da nam uistinu čini život lakšim. Ako smo strastveni u podučavanju i uspijemo pokazati učenicima kako je znanost povezana s njihovim svakodnevnim životom, neki od njih će biti inspirirani da nastave studirati STEM.
Kad biste mogli sresti jednog poznatog znanstvenika, bivšeg ili sadašnjeg, tko bi to bio i zašto?
Želio bih upoznati Michaela Faradaya. Njegova priča o tome kako je postao znanstvenik bila je jedinstvena za svoje vrijeme – nije mu bilo dobro u životu, ali je kroz naporan rad, a možda i nešto sreće, postao jednako utjecajan kao i drugi znanstvenici koji su imali mnogo više prilika tijekom odrastanja.
