Fran iz Selnika pomalo se razlikuje od svojih vršnjaka. Jedan je od nekolicine njih na ludbreškom području s kromosomom viška. Jednim kromosomom viška koji ga je učinio toliko posebnim, toplim i punim ljubavi. Ovo je priča o njemu.
Fran je rođen 2002. godine kao drugo od ukupno troje djece u obitelji Horvat. Ima starijeg brata Tina i mlađu sestru Emu. Nekoliko dana nakon rođenja doktorica je primijetila da nešto nije u redu. Odveli su ga na testiranje koje je pokazalo da ima Down sindrom.
-Sjećam se tog razgovora s doktoricom, u trenutku se ‘cijeli svijet okrenuo naopačke’. Imali smo već jednog sina starog godinu dana, ali moram priznati da mi kao mlada obitelj nismo puno znali o tome, bili smo uplašeni i zbunjeni. Postavljali smo si brojna pitanja: Kako se to desilo? Zašto nama? Što smo pogriješili? – prisjeća se otac Krešimir.
Nije im trebalo dugo da shvate da baš ni u čemu nisu pogriješili i da je Fran, kako kažu oni sami, dar od Boga koji im je svojom prisutnošću i čistim srcem uljepšao živote.
-On ne zna što znači mrziti nekoga ili biti zločest prema nekome. Fran je u pravom smislu riječi dijete ljubavi i sreće, kako za nas tako i za sve oko sebe. Svojom karizmom obogatio je našu obitelj. Jako je privržen i povezan s bakama Anom i Julijom s kojima provodio dio svog vremena. – kažu Karolina i Krešimir Horvat.
Brat Tin i sestra Ema također su mu velika podrška.
-Nikad se nije radila razlika u odgoju ili razliku između njih. Svi su imali i imaju jednaka prava i obaveze. – dodaju supružnici Horvat.
Okolina ga je, kažu, uvijek dobro prihvaćala i nije bilo problema s integracijom u društvo. Ali, bilo je brojnih zdravstvenih izazova.
-Fran je kasno prohodao, s otprilike tri godine, imao je problema s govorom, tako da smo od treće godine života pohađali logopedske vježbe što privatno što kasnije u udruzi ‘Sunce’ kojoj zahvaljujemo. Bilo je dosta zdravstvenih poteškoća pa smo često bili po bolnicama. – kaže otac Krešimir.
No, sve su prebrodili zajedno, kao obitelj. Fran je tako pohađao vrtić od svoje treće godine života. Završio je OŠ u Ludbregu u posebnom razrednom odjelu gdje je bio odličan učenik. Nastavio je srednjoškolsko obrazovanje u Ludbregu gdje je završio za pomoćnog vrtlara.
– Ovom prilikom bi se htjeli zahvaliti svim njegovim odgojiteljicama i učiteljicama koje su ga pratile kroz njegovo obrazovanje. Neizostavna podrška su i obiteljski prijatelji koji su Frana prihvatili kao svojega, pa su tako česta prijateljska druženja i izleti. – poručuju Karolina i Krešimir.
Danas Fran ima 22 godine i radi na svom malom OPG-u. Pomaže i osjeća se vrijednim.
-Franu smo otvorili mali OPG na kojem on radi. Na taj način se osjeća ispunjeno. Mi živimo u malom gradu, a razlika između velikog i malog grada za osobe s Down sindromom su poprilične. Veliki gradovi im nude više prilika, od obrazovanja i zaposlenja do druženja i terapijskih vježbi. Prilike vidim kroz potpune integracije u društvo jer on nije sposoban raditi osam sati na dan pa je teško naći način da se kasnije zaposli. – kažu supružnici.
Doznali smo i da je Fran strastveni navijač Hrvatske reprezentacije i Dinama čiji je i član. Obožava pratiti sve sportove, ali nogomet mu je najdraži.
-Poznaje sve klubove i igrače pa nam često priča tko gdje i s kime igra. – otkriva tata Krešimir koji je za kraj našeg razgovora uputio i jednu poruku svima koji se u životu susretnu s osobom koja ima Down sindrom.
-Da samo uspijemo vratiti pola ljubavi i sreće koju nama pruža Fran i općenito osobe s Down sindromom nikad ne bi bilo mržnje i netrpeljivosti u društvu. To su djeca koja ne poznaju granice u pružanju ljubavi i veselja. – istaknuo je.
Mi ćemo samo dodati da u životu ne postoji nemoguće. Djeci s Down sindromom treba samo pružiti priliku, uzvratit će duplom mjerom.
