Sveti Nikola je jedan od najpopularnijih svetaca u katoličkoj crkvi, a slavi se 6. prosinca. Iako je umro u Turskoj, njegovi se ostaci čuvaju u Italiji. Zaštitnik je pomoraca, djece i obitelji. Bio je svećenik, širio je vjeru i činio dobra po svijetu.
– Građanski običaji božićnog darivanja započinjali su blagdanom Svetog Nikole, 6. prosinca, a djecu u podravskim selima osobito su veselile jabuke, orasi i pokoja kocka šećera koje bi pronašli u svojim čizmicama. U nekim krajevima središnje Hrvatske postojao je i običaj da se neki ukućani sakriju ispod prozora i zveckaju lancima da djeca pomisle da prolazi Krampus te ih time potiču da budu poslušni i dobri. Također, još jedna zanimljivost vezana uz Podravinu i dan Sv. Nikole jest da su se na taj dan, 6. prosinca, „zapijali mlinari“, odnosno radili su se ugovori s mlinarima, a poslije se obično slavilo uz pečenku i piće. Sveti Nikola bio je zaštitnik i mlinara, ali osim toga i ljekarnika, pomoraca, svjećara, trgovaca, zidara, tkalaca – pojasnio nam je etnolog Robert Kapeš.
Dodaje i kako je poznat i običaj čišćenja čizmica i stavljanja istih u prozor večer prije dolaska sv. Nikole ili krampusa, ovisno o tome kako su čizmice očišćene i jesu li djeca bila dobra. Danas su pokloni razmjerno veći, skuplji, možda čak i pretjerani, ali tradicija svakako postoji. Osim navedenih adventskih priprema, ovo razdoblje obilježavaju i brojni blagdani popraćeni različitim pučkim običajima. Na dan sv. Lucije, 13. prosinca uobičajeno je sijati pšenicu.
– Ponekad se znalo sijati i na dan začeća Marijina, 8. prosinca, ili na Sv. Nikolu 6. prosinca, nekad iznimno na dan Svete Katarine, 25. studenog. U Podravini se dan sv. Barbare naziva još i „Barbarinje“ ili „Mali Božić“, a običaj sijanja pšenica potječe još od starodrevnih kultova, time se provjerava klijavost pšenice, procjenjuje se urod sljedeće godine, a susjedi su se međusobno posjećivali kako bi vidjeli čija pšenica je gušća, bujnija, zelenija – kaže etnolog Kapeš. Sijalo se božićno žito ili pšenica u tanjurić, pliticu, čašu, šalicu, lončić za cvijeće itd.
-Ponekad se znalo za svako dijete jedna pšenica sijati. Postavljalo se žito, pšenica u kut sobe, na stol ili pod bor. Žito se šišalo ili podrezivalo da dobije lijepi oblik, ovijalo se crvenom vrpcom, papirnom trakom ili vunenom niti, a u našem kraju hrvatskom trobojnicom. Posred žita se stavljala jabuka ili recimo jedna, dvije ili tri svijeće. Ako je jedna – zove se jedinstvo, ako su tri – trojstvo – objašnjava Robert Kapeš.
