U organizaciji Gradske knjižnice i čitaonice “Mladen Kerstner”, jučer je održano predstavljanje nove knjige uglednog novinara i književnika Drage Hedla “Matija”.
Ovo je priča koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim, koja se sluša sa pozornošću i suosjećanjem, jer autor iznosi tragičnu priču o gubitku svog sina jedinca, koji je u 44. godini svojega života izvršio suicid, dok je radio kao doktor biokemije i znanstveni suradnik na američkom Yealu.
Hedl ističe kako je priča nažalost istinita, i da iako je postigla veliku popularnost volio bi da je nikad nije imao prilike napisati. Knjiga je napisana u 37 poglavlja, onoliko dana koliko je trebalo da se Matijino tijelo prebaci u Hrvatsku.
Predstavljanjem ove knjige Hedl je u prvom planu predstavio život svojega sina, sve ono što je on bio i što je predstavljao ljudima oko sebe. Govori o čestim kontaktima sa sinom, koji su se odvijali putem telefonskih poziva i e-maila, jer je Matija sa svojih 17. godina otišao na školovanje u Ameriku te je nakon školovanja radio kao znanstvenik na Yaleu, gdje je radio svaki dan po 12 sati, osim nedjelje koju je imao samo za sebe.
“Matija je bio vrlo zatvorena osoba, radio je svaki dan od 8 do 8, osim nedjeljama te je bio zatrpan poslom. Nije imao previše vremena za druženja i osnivanje obitelji, jedino bi nedjeljom kad je bio slobodan volio otići pogledati operu koju mi je onda kasnije kad bi se čuli prepričavao”, kazao je Hedl te dodao kako nije znao da se Matija bori s teškom depresijom jer nikad nije o tome govorio niti pokazivao neke znakove.
Hedl nadalje ukazuje na Matijine uspjehe, ističući kako je objavio mnoštvo znanstvenih radova te da je radio na istraživanju Crohnove bolesti, ali istaknuo je kako na prestižnom i velikom Yaleu vlada poprilično depresivna atmosfera te da je to sve jedna velika utrka i rivalstvo među profesorima te da neki čak i spavaju u svojim laboratorijima kako bi bili sigurni da se njihovo istraživanje ne ukrade.
Hedl napominje da mu je bilo jako teško odlučiti hoće li napisati knjigu ili ne te da ju nikad ne bi napisao da se Matijina majka nije složila s time. Nakraju je ipak odlučio napisati knjigu u nadi da će možda nekome biti od pomoći.
– Tražili smo odgovore, ni od koga ih nismo dobili. Nadam se da će knjiga nekome pomoći zato sam je i napisao jer se nisam znao nositi s tom tragedijom. Nažalost suicidi nisu rijetka pojava, i to nije nikakva sramota za obitelj i osobu koja ga počini iako se to tako prikazuje, jer ona osoba koja nije stvarno bolovala od depresije ne zna kako je to kad ti je bolja opcija smrt od života.
Kroz priču Hedl se prisjetio jednog razgovora prilikom kojeg mu je Matija rekao: “Tata ja tebe pamtim samo po leđima.”
-Zaboljelo me to, jer sam tada shvatio da nisam posvetio dovoljno vremena njegovom djetinjstvu. Tada sam bio glavni urednik Glasa Slavonije, te sam imao neku sumanutu ideju da novine bez mene neće izaći, odnosno da moram biti na svim kolegijima, da moram biti na rotaciji kada kreće tiskanje novina, za što sam sve mislio da moram, i tako je prolazilo vrijeme, kazao je.
Prema kraju predstavljanja napominje kako je nekada mislio da neke riječi, poput volim te, ako se previše izgovaraju gube smisao te da sada tako ne misli, i da ima priliku sada govorio bi ih svaki dan.
Izricanjem tih rečenica Hedl unosi težinu i promišljanje o tome kako se lako izgubiti u užurbanom svijetu, gdje se smatra da se osjećaji podrazumijevaju i da ih nije potrebno često izgovarati. Slučajevi kao ovi otvaraju oči da je u treptaj oka sve prolazno, i da izgovaranje jednostavnih fraza poput ‘volim te’ može značiti puno.
Objava sufinancirana sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija – Kulturni klik
