„Kiki“ sedam desetljeća topline, okusa i tradicije u našem kraju

Prošlo je sedamdeset godina od kada su otac i stričevi Isniše Šabanija odlučili svoj životni put započeti izvan svoje rodne grude Makedonije. Sve je krenulo od Đurđenovca, Malog Bukovca, Đelekovca, a nastavilo se u Ludbregu gdje još i danas uspješno ova priča traje. Oduvijek su ljudi tražili neko drugo mjesto kako bi stvorili bolji život, te su selili iz svog rodnog mjesta zbog ratnih sukoba i sličnih okolnosti. Put ove obitelji, kao ni mnogih drugih, svakako nije bio lak, ali ono što je olakšalo njihovu prilagodbu i život općenito je način na koji su prihvaćeni od domicilnog stanovništva.

U razgovoru s Isnišom Šabanijem saznali smo zanimljive detalje iz njihovog života, koji je bio ispunjen lijepim, ali i ponekim teškim i tužnim trenucima.

„Sve je bilo lakše uz pomoć lokalnog stanovništva, koji su ih toplo prihvatili i pomagali uvijek kad je to bilo potrebno“ – naglasio je Isniša.

Zapravo su ljudi nekad možda i više pomagali jedni drugima što treba istaknuti, više smo imali vremena jedni za druge. Ali to su bila drugačija vremena kad život ljudi nije bio toliko užurban kao danas.

Priča o uspomenama i prvim počecima rada

Njihova priča zapravo je i priča mnogih generacija i obitelji. Mnogi se sjećaju slastičarnice na trgu u kojoj su rado pojeli kremšnitu, popili kavu ili čaj, uživali u kuglici sladoleda. Nadaleko je poznato da je i sam Dudek iz „Gruntovčana“ tu popio svoj čaj s rumom za potrebe snimanja serije, čiji ishod baš i nije tada bio najbolji, ali slastičarnica „Kiki“ u toj je epizodi prepoznata kao jedno od važnih mjesta u gradu.

Prije sedamdesetak godina otac Šabani Samet došao je u Đurđenovac iz Makedonije, točnije Tetova te odlučio tu započeti posao. Ubrzo seli u Đelekovec i počinje se baviti prodajom i proizvodnjom sladoleda, ali i kruha i peciva. U Đelekovcu upoznaje svoju životnu ljubav, koja ga je tu i zadržala.

Obitelj se uskoro seli u Mali Bukovec i otvara zanatsku radnju za proizvodnju orijentalnih proizvoda; svileni bomboni, zimski sladoled, trokuti (punjeni fondantom), turski med, crna alva, proizvodi od vučenog šećera, poznate šećerne lule ili pipe. Svi ti poslovi uglavnom su bili ručni rad gdje je trebalo puno strpljenja, znanja i ljubavi prema poslu i tradiciji, koja se prenosila generacijama.

Sladoled se tada radio na puno teži način nego što je to danas, naime njegova proizvodnja do 1972.g bila je uz pomoć leda. Bio je to obiteljski posao jer bili su tu i stričevi koji su također stvarali svoj posao, ali i pomagali jedni drugima. Početak svakako nije bio lak i bila je potrebna podrška. Ono što ih je sve zajedno povezivalo bile su radne navike, zajedništvo u obitelji, ali i znanje svog zanata koji se prenosi generacijama.

Nažalost otac Šabani je tragično poginuo 1973. godine, te su se sinovi vratili u Makedoniju. Ponovno su došli u Ludbreg 1987. godine i započeli sa prodajom voća i povrća u našoj svima dragoj voćarnici, ali uskoro i proizvodnjom sladoleda. Stric je nastavio raditi u slastičarnici do 1993. godine.

U 2000. godini voćarnica radi na novoj lokaciji, otvara se i slastičarnica koja i danas posluje na istoj adresi. Voćarnica se zbog otvaranja trgovačkih centara i veće konkurencije zatvorila.

Za naš uspjeh zaslužni su roditelji koji su napravili prvi i najvažniji korak, a majka je oduvijek bila velika podrška, tako i danas uvijek dobro dođu njeni savjeti i pomoć. Jako se dobro sjeća svih recepata i njeno iskustvo je neprocjenjivo.

Posebno su nam ostali dragi ljudi iz bukovečkog kraja gdje bilježimo svoje početke. Uvijek su bili srdačni i topli prema nama, te spremni pomoći u svakoj situaciji. Također se jako lijepo osjećamo prihvaćeni i od mještana Ludbrega i okolice.

Obitelj Šabani Isniše s ponosom čuva tradiciju svojih predaka, a mještani koji su ih toplo prihvatili i cijene njihov rad velika su podrška u njihovom poslu.

„Ovo je obiteljski posao gdje smo supruga, sin i snaha 24 sata u tom poslu. Puno je truda i odricanja, nema puno godišnjeg odmora, pogotovo u sezoni. U ljetnoj sezoni dajemo mogućnost učenicima i studentima da rade kod nas, što za nas znači velika pomoć, a njima omogućujemo da zarade svoje prve plaće i olakšaju i sebi i roditeljima daljnje školovanje. Trudimo se naučiti ih poštenom radu kao i lijepom odnosu prema mušterijama.“

U slastičarnici „Kiki“ u ponudi je oko dvadesetak vrsti kolača i prema potrebi i interesu do 24 vrste sladoleda. Uz finu kavu, kapučino ili možda ledenu kavu za koju neki kažu da je jedna od najboljih, tu se može popiti najbolja limunada, a ponuda je i ostalih bezalkoholnih napitaka.

„Osjećamo se kao da tu pripadamo, a veseli nas kad vidimo da danas u slastičarnicu dolazi već treća generacija mještana. Oni koji su stekli prva prijateljstva, kao i ljubavi upravo u našoj slastičarnici naši su dragi gosti i prijatelji“ – govori nam Isniša.

Bilo bi zanimljivo kad bi se javili oni koji su svoju ljubav ili prijateljstvo započeli upravo „Kod Kikija“, da podijelimo njihove priče u nekom novom broju naših novina – zaključili smo zajedno sa Isnišom te ih ovim putem pozivamo da se jave kod „Kikija“.

„Ono što nas veseli kad dođu neki naši mještani koji žive i rade negdje vani dođu do nas da nas pozdrave i jave nam se da su stigli, a također je lijepo kad dođu i ljudi iz našeg rodnog kraja posjetiti nas i porazgovarati s nama. Takve lijepe ljudske geste su sitnice koje uljepšaju svakodnevni život, koji ponekad donese i neke poteškoće i brige u poslu i životu“ – naglašava Isniša.

Mnoge starije, ali i mlađe generacije u svojim će sjećanjima pamtiti slastičarnicu „Kiki“ po malim svakodnevnim trenucima (po mirisu svježih kolača, toplom osmijehu iza visokog pulta, limunadi i ljetnoj poslastici sladoledu za koji se ponekad čeka u redu, ali i to je čar ljeta.

Prema nekim saznanjima i oni koji su tek prolazni turisti u gradu rado se počaste „Kikijevim sladoledom“ i kolačima.

Ove godine kada se slavi velika obljetnica od čak sedamdeset godina dolaska obitelji Šabani u naš kraj, „Kiki“ nam priprema i neka iznenađenja, od kojih ćemo za sada izdvojiti modernizaciju terase, a za ostalo ćemo vas svakako obavijestiti putem naših medija, a posjetom u slastičarnici možda i vi nešto otkrijete. Zato budimo i mi dio ovog jubileja i podijelimo s njima svoja sjećanja.

Lijepo je da ova priča traje i dalje i da će ostaviti trag i mnogim drugim generacijama. Ako vas neko pita, a prvi put je došao u grad gdje na kavu, kolač ili sladoled pravi je odgovor „Kod Kikija“!