Na Badnjak se molilo, a poslije slatkog sira i kompota na slami bi pjevali božićne pjesme i zaspali.
Badnjak je, pre hiži gožva, saki svoje posle ima. Japa je na boru veliku granu otpilil, kaj bomo lepoga krisbana okinčali… Priča nam tako o Ana Triplat iz Velikog Bukovca o božićnim običajima kakvi su nekad bili u bukovečkom kraju. Svoja sjećanja o prošlim vremenima, običajima, ljudima i lijepom rodnom kraju opisala je i u svojoj knjizi ˝Nemerno srce˝. Priznaje da čezne za tim vremenima, iako je, kako sama kaže, cijeli život provela je na njivi s motikom.
– Cijeli život smo proveli na polju, uzgajali puno povrća, a ja sam redovito išla u Ludbeg na plac. Puno se radilo, ali voljela sam ta vremena – kaže Ana. Pisanju se posvetila tek prije nekoliko godina.
– Kao da se u meni godinama sve to nakupljalo, upijala sam prizore, polja, zelenilo… Običaje, sva ta sjećanja, ljude… Sve je to moralo izaći i počela sam pisati, priče i stihove – govori nam Ana. I u sjećanjima, a i danas, jedno od najljepših doba godina sigurno je ono božićno.
– Nekada nije svaka kuća imala lampice na prozorima, jelke nisu imale toliko šarenih ukrasa, ali je bilo više topline oko srca. Nismo imali puno, ali je bilo veselo – prisjeća se Ana.
Otkrila nam je i jednu zanimljivost vezanu za blagdanske dane. Od Svete Lucije do Božića je 12 dana, koji predstavljaju 12 mjeseci.
– Pratili smo kakvo je vrijeme koji dan i po tome smo se ravnali. Ako je na primjer treći dan padala kiša, to znači da bude ožujak kišni mjesec – rekla je Ana.
Prije Božića obavezno se trebalo sve očistiti, uključujući i snijeg u dvorištu.
– Zimi su kratki dani, brzo padne mrak, ali svijeća se palila tek kad je odzvonilo Zdravo Marijo na crkvenim zvonima. Onda je mama na Badnjak palila svijeću, a tata je donio slamu i obavezno izgovorio: Dobra večer, sveta večer, daj nam Bože teliće, žrebiće, pajceke, piceke, purice, racice, a najviše zdravlja, sreće, mira i blagoslova. Onda smo kleknuli na slamu i zajedno molili ˝Anđeo gospodnji˝.
Na Badnjak se postilo, masna hrana nije se jela, ali je zato tu bio slatki kompot od suhih šljiva i kruški.
– Dok je bilo i slatkoga sira, onda je to bila bogata večera. Kitili smo bor, ležali na slamici i pjevali božićne pjesme. Znalo se dogoditi da smo na slami i zaspali. Isus se rodio na slamici, pa se zato nosila u svaku kuću. Nama je tata donio uvijek punu plahtu, a veselju nije bilo kraja – govori naša sugovornica.
Stariji su kaže obavezno išli na polnoćku, a na Božić ujutro nosile su se grančice bora u staje gdje se molilo za plodnost. Na Božić su se pripremali kolači, većinom ˝zdigani˝, a na blagdanskom stolu bila je purica s domaćim mlincima. Nazdravilo se vinom i domaćom rakijom. Dan poslije Božića, na Štefanje, obavezno se išlo čestitati rodbini.
– Nije bilo mobitela i čestitke se nisu slale poštom. Išli smo rodbini i prijateljima čestitati – prisjeća se Ana.
A kako je danas? Ana nam odgovara stihovima svoje pjesme.
Božićna je večer, po seli žmigaju se forbe, svetleča čudovišta.
Mej v duši neka tuga i praznina.
Cerkvena zvona na ponoćku zoveju, a po vulici samo se cucki španciraju.
Z jen kraj vulice hiža do hiže katnica, f saki po jena starica.
Tri su hiže zaklejene prazne, a v četrti blesiče zdena svetlina.
– Fali ona toplina, pjesma i veselje u kućama i na ulicama. Sada je postalo normalno da ljudi sjede za stolom i svatko gleda u svoj mobitel. Ipak, trebamo dati sve od sebe da sačuvamo duh Božića. Ni u našu kuću se više ne nosi slama, ali najbitnije je da Božić bude u srcima – rekla je na kraju.
