Piše: Robert Kapeš, etnolog, Muzej grada Ludbrega
Uskrs je najveći kršćanski blagdan, ali ujedno i vrijeme u kojem posebno dolazi do izražaja bogata tradicija i običaji ludbreškoga kraja. Iako su se način života i društvene okolnosti kroz desetljeća znatno promijenili, mnogi su se uskrsni običaji u našim mjestima sačuvali sve do danas.
Od korizmenih priprava, izrade puškica i ukrašavanja pisanica do uskrsnih krijesova i blagoslova hrane, ovi su običaji nekada bili važan dio svakodnevice ljudi te su povezivali obitelj i zajednicu. Danas se neki od njih prakticiraju rjeđe ili u izmijenjenom obliku, ali i dalje podsjećaju na bogatstvo lokalne tradicije i identiteta.
U nastavku donosimo pregled uskrsnih običaja koji su obilježavali život ljudi u ludbreškom kraju i koji i danas čuvaju duh zajedništva i uskrsne radosti.
Uskrs je najveći i najvažniji kršćanski blagdan koji se u ludbreškom kraju oduvijek slavio uz bogatu tradiciju i brojne običaje. Iako se način života promijenio kroz globalizaciju, populističke trendove i modernizaciju, mnogi su se običaji zadržali do danas, makar u ponešto izmijenjenom obliku. Priprema za Uskrs započinje korizmom, četrdesetodnevnim razdobljem posta i duhovne priprave koje počinje na Čistu srijedu ili Pepelnicu, dan nakon fašnika. Zbog toga se korizma naziva još i četrdesetnica. U ludbreškom kraju post i nemrs nekada su se strogo poštovali. Jela su bila jednostavna – jelo se zelje, grah s repom, žganci i druga bezmesna jela. Mesa ionako nije bilo u izobilju pa post i nemrs nisu bili toliko različiti kao danas. Korizma je bila vrijeme tišine i sabranosti. Nije bilo svadbi ni većih zabava, a ljudi su se više posvećivali molitvi i promišljanju o vjeri i životu. Djeca su za velike blagdane, poput Uskrsa ili Božića, često dobivala novu odjeću u kojoj su se morali pojaviti na uskrsnoj misi, ili već i na Cvjetnici. Bila je to posljednja nedjelja prije Uskrsa kada su vjernici na misu nosili stručke cvijeća, takozvane puškice. Izrađivale su se od drijenka i vrbovih grančica, ponekad uz dodatak proljetnog cvijeća, ovisno je li Uskrs bio ranije ili kasnije u godini. Nakon blagoslova u crkvi puškice su se stavljale u kući, najčešće za gredu ili na prozor, kako bi štitile dom od zla – „da grom ne vudri v hižu“. Korizma završava na Veliki četvrtak, kada se na misi Večere Gospodnje obilježava spomen na Posljednju večeru. Tada se u crkvama „zavežu“ zvona, čime započinje Vazmeno trodnevlje – Veliki četvrtak, Veliki petak i Velika subota. U prošlosti su od toga dana prestajali i teži radovi, osobito radovi na zemlji. Veliki petak bio je dan strogog posta i tišine. Ljudi su odlazili na križni put, a jela su bila skromna: gambaloci, kompot od suhih krušaka i šljiva, pretepeni grah ili široki rezanci. U nekim kućama iz poštovanja prema Isusovoj muci nije se palio ni radio. Na Veliku subotu ispred crkve blagoslivljala se uskrsna vatra i svijeća te se tako sa zapaljenom svijećom ulazilo u crkvu i unosilo svjetlo. Nekada su ljudi kući nosili zapaljenu bukovu gubu kako bi njome zapalili vatru u vlastitom domu. Istoga dana otkrivala su se raspela koja su tijekom korizme bila pokrivena, a navečer se slavila uskrsna misa. Velika radost, osobito za djecu, bili su uskrsni krijesovi – vuzmenke. Nekada su ih palili uglavnom muškarci, dok danas oko vatre sudjeluju svi: djeca, žene i stariji. U Velikom tjednu uređivale su se i pisanice. Jaja su se nekad bojila prirodnim bojama, najčešće kuhanjem u ljuskama luka uz pomoć raznog bilja, čiji su se obrisi otiskivali na ljusci, tzv. faksimil metoda. Također, ukrašavala su se i pomoću voska, a tradicionalne boje za ludbreško područje bile su crna, crvena i bijela. Danas se pisanice uglavnom ukrašavaju kupovnim bojama, naljepnicama i flomasterima. One su se na uskrsno jutro nosile na blagoslov. A u košarama za blagoslov hrane su, osim pisanica, bile i šunka, kruh, hren, sol, luk, a ponegdje i malo vina. Nakon blagoslova slijedio je uskrsni doručak uz blagovanje posvećene hrane. Ljuske od pisanica i mrvice hrane koje su ostale na stolu nakon doručka često su se spaljivale ili bacale po vrtu i voćkama, za blagostanje i dobar urod. Ručak na Uskrs bio je bogatiji nego inače jer se kroz godinu živjelo skromno. Zato se znalo reći da se „na vuzem človek najel za celi tjeden“. Danas svega ima u izobilju, život je užurbaniji, djeca ne iščekuju novu odjeću, puškice su zamijenjene maslinovim grančicama, a ljudi najmanje vremena imaju upravo jedni za druge. No, uskrsna tradicija u ludbreškom kraju i dalje živi. Iako su pisanice često obojene kupovnim bojama, a vuzmenke rjeđe nego nekada, Uskrs i dalje ostaje vrijeme zajedništva, obitelji i slavljenja uskrsnuća.
