Prije gotovo tri desetljeća jedan je folklorni susret u Francuskoj prerastao u prijateljstvo koje traje do danas. Laurent Graff, 69-godišnji Francuz iz Haguenaua, tijekom godina upoznao je brojne hrvatske folkloraše, zavolio njihovu glazbu, tradiciju i običaje, no posebno mjesto u njegovu srcu zauzimaju članovi Kulturno-umjetničkog društva „Anka Ošpuh“ Ludbreg. Povodom proslave 50 godina djelovanja Društva ponovno je stigao u Ludbreg, a susret s prijateljima koje nije vidio i nekoliko desetljeća probudio je snažne emocije.
Postoje prijateljstva koja ne poznaju granice, jezične prepreke ni udaljenosti. Ona koja se ne mjere učestalošću susreta, već osjećajem pripadnosti koji ostaje jednak bez obzira na to koliko je vremena prošlo. Upravo takvu priču već gotovo trideset godina živi Laurent Graff, Francuz koji je zahvaljujući folkloru pronašao svoju drugu obitelj, i to više od tisuću kilometara daleko od vlastitog doma, u Ludbregu.
Laurent ima 69 godina i živi u Haguenauu, gradu smještenom tridesetak kilometara sjeverno od Strasbourga, u francuskoj pokrajini Alsace. Njegova povezanost s Hrvatskom započela je kroz međunarodne folklorne susrete, ponajprije kroz Festival du Houblon, poznatu folklornu manifestaciju u Haguenauu, na kojoj je godinama dočekivao i pratio gostujuće skupine.
Upravo su ga ti susreti približili hrvatskoj kulturi, a ono što je započelo kao zanimanje za tradicijsku glazbu i ples ubrzo je preraslo u mnogo dublju povezanost.
– Zaljubio sam se u hrvatsku kulturu, ali još više u ljude. Njihovu dobrotu, otvorenost i način na koji komuniciraju. Svaki put kada bi neka skupina iz Hrvatske dolazila na festival, želio sam upravo ja biti njihov pratitelj – prisjeća se Laurent.
Tijekom godina upoznao je brojne hrvatske folklorne skupine, a posljednjih 25 godina i sam je sudjelovao u preporučivanju društava koja će nastupiti na festivalu. Među njima su bili i varaždinski Varteks, KUD iz Novog Marofa te ludbreški KUD „Anka Ošpuh“.
„Oni nisu samo moji prijatelji. Oni su moja obitelj.“
Kada razgovor skrene na Ludbreg i članove KUD-a „Anka Ošpuh“, Laurentov glas postaje posebno emotivan. Zastaje, traži riječi kojima bi opisao povezanost koja traje desetljećima, a iz njegova izraza lica jasno je koliko mu ti ljudi znače.
– Pratio sam mnoge hrvatske folklorne skupine. U nekima bih se posebno povezao s jednom ili dvije osobe, ali s Ludbrežanima je bilo potpuno drukčije. S njima sam se povezao kao s cijelom obitelji. Oni su za mene postali moja obitelj – govori Laurent, ne skrivajući emocije.
S članovima ludbreškog KUD-a prvi se put susreo prije otprilike 27 godina, kada su kao gosti stigli na festival u Haguenau. Bio je njihov pratitelj, pomagao im tijekom boravka i upoznavao ih s gradom i festivalskim programom. Iako je susret trebao trajati tek nekoliko dana, prijateljstvo koje se tada rodilo nastavilo se razvijati.
– To je teško objasniti. Kao kada se čovjek zaljubi. Jednostavno osjetiš da su ti neki ljudi posebni. Upravo se to meni dogodilo s Ludbrežanima – opisuje.
Tijekom godina upoznao je nekoliko generacija plesača i glazbenika KUD-a „Anka Ošpuh“. Neki su u međuvremenu prestali aktivno nastupati, drugi su tek kasnije postali članovi Društva, ali Laurent ističe kako se odnos prema njemu nikada nije promijenio.
– Upoznao sam nekoliko generacija članova, ali osjećaj je uvijek bio isti. Od prvoga trenutka prihvaćali su me jednako srdačno. Ovaj dolazak posebno mi je važan jer ponovno susrećem ljude koje nisam vidio i trideset godina. Otkako sam stigao, stalno nailazim na nekoga koga poznajem iz prošlosti. To je nevjerojatan osjećaj – priznaje.
Upravo su ti susreti obilježili njegov boravak u Ludbregu tijekom proslave velike obljetnice Društva. Zagrljaji, prisjećanja na zajednička putovanja i brojne uspomene pokazali su da prijateljstva nastala zahvaljujući folkloru mogu trajati cijeli život.
Hrvatska narodna nošnja koju čuva kao dragocjenu uspomenu
Među brojnim uspomenama posebno mjesto zauzima jedna hrvatska narodna nošnja.
Laurent objašnjava kako na Festivalu du Houblon postoji lijepa tradicija. Tijekom velike nedjeljne povorke folklorne skupine svojim pratiteljima posuđuju narodne nošnje kako bi i oni mogli sudjelovati u programu kao dio skupine.
– Kada je ludbreški KUD došao na festival, tadašnja predsjednica primijetila je koliko mi znači što mogu odjenuti njihovu narodnu nošnju i biti dio njihove skupine. Uzela je moje mjere, a kasnije su mi poklonili vlastitu nošnju – prisjeća se.
Za Laurenta to nije bio tek prigodan dar, već simbol prihvaćanja i pripadnosti.
Hrvatski folklor ima nešto što ga posebno oduševljava
Iako dolazi iz zemlje bogate regionalnim tradicijama, Laurent smatra da hrvatska folklorna društva imaju posebnu vrijednost.
– Najviše me oduševljava raznolikost hrvatskog folklora. U Francuskoj folklorne skupine uglavnom predstavljaju tradiciju vlastite regije. Primjerice, skupina iz Alsacea izvodit će alzaški folklor, a ona iz Bretanje bretonski. U Hrvatskoj je drukčije. Vaša društva nastoje predstaviti tradiciju različitih krajeva zemlje i pokazati svijetu koliko je hrvatska kulturna baština bogata – objašnjava.
Premda je tijekom godina pogledao nebrojene folklorne nastupe, priznaje kako se sam nije ozbiljnije okušao u tradicionalnim hrvatskim plesovima. Ipak, kada je riječ o glazbi, izbor je vrlo jasan.
Na pitanje bira li radije francuske šansone ili hrvatsku tamburašku glazbu, bez razmišljanja odgovara:
– Tamburice! Bez ikakve dvojbe!
„Ne dirajte mi ravnicu“ – pjesma koju je naučio napamet, iako nije znao hrvatski
Posebno zanimljiv dio Laurentove priče njegova je ljubav prema pjesmi „Ne dirajte mi ravnicu“.
Tu je pjesmu prvi put čuo zahvaljujući hrvatskim folklorašima koji su nakon ratnih godina stigli u Francusku predstavljati samostalnu Hrvatsku. Bila je to skupina iz Velikog Trgovišća, čiji su mu članovi poklonili nosače zvuka s hrvatskim pjesmama.
Jedna mu se posebno svidjela.
– Stalno sam je slušao, iznova i iznova. Toliko mi se svidjela da sam je odlučio naučiti napamet. Nisam znao hrvatski jezik, pa sam riječi učio fonetski, onako kako sam ih čuo – govori uz osmijeh.
Iako u početku nije razumio tekst, osjećao je emociju koju pjesma prenosi. Kasnije su mu prijatelji preveli stihove, pa je upoznao i njihovo značenje.
Njegova ljubav prema toj pjesmi s vremenom je postala poznata i hrvatskim folklorašima. Kada bi skupine dolazile u Haguenau, znale su ga iznenaditi upravo njezinim izvođenjem.
– Znali su da je obožavam, pa bi je ponekad zapjevali već pri dolasku. To mi je uvijek mnogo značilo – prisjeća se.
Tijekom godina usvojio je i nekoliko hrvatskih riječi. Zna pozdraviti s „dobro jutro“, „dobar dan“ i „laku noć“, a među izrazima koje je zapamtio našlo se, naravno, i nezaobilazno „živjeli“.
Kajkavski mu je, doduše, još uvijek pomalo nepoznanica. Uz smijeh priznaje kako teško razlikuje hrvatske dijalekte.
Povratak u Ludbreg nakon dvadeset godina
Iako je s hrvatskim prijateljima održavao kontakt, Laurent u Ludbregu nije bio punih dvadeset godina. Posljednji put posjetio ga je povodom 30. obljetnice KUD-a „Anka Ošpuh“, a sada se vratio na proslavu pola stoljeća njegova djelovanja.
Dvadeset godina dovoljno je dugo da se promijene ljudi, ulice i izgled grada, no Laurent ističe kako se ono najvažnije nije promijenilo.
Prisjetio se i jednog zanimljivog detalja.
– Kada sam posljednji put bio ovdje, stabla u parku pokraj kapelice bila su mala i kroz njih se moglo vidjeti. Danas su toliko narasla da izgleda kao prava šuma – primjećuje.
No najveća promjena za njega nije u izgledu grada, nego u proteklim godinama koje su donijele nove generacije folkloraša i brojne životne priče.
Upravo zato posebno ga je dirnula mogućnost da ponovno susretne stare prijatelje, među kojima su i oni s kojima je dijelio festivalske dane prije nekoliko desetljeća.
„Volio bih da nas ne dijeli tisuću, nego samo pedeset kilometara“
Kada se vrati u Francusku, što mu najviše nedostaje iz Hrvatske?
Na to pitanje Laurent ima najkraći, ali možda i najiskreniji odgovor cijelog razgovora.
– Sve!
Iako uživa u hrvatskoj gastronomiji, osobito u ćevapčićima koje je poželio pojesti odmah po dolasku, jasno je da njegova povezanost s Hrvatskom nadilazi hranu, glazbu i običaje.
– Ćevapčiće možemo pronaći i kod nas u Francuskoj, ali jednostavno nisu isti – kaže kroz smijeh.
Ipak, ono što mu najviše nedostaje nisu hrvatski specijaliteti, već ljudi.
– Moja najveća želja bila bi da između nas nije tisuću kilometara, nego možda pedesetak. Tada bih mogao jednostavno sjesti u automobil i doći ih posjetiti kad god poželim – govori.
Priznaje kako neki njegovi prijatelji u Francuskoj ne razumiju sasvim njegovu snažnu povezanost s Hrvatskom. No iza nje stoje desetljeća prijateljstva, zajedničkih iskustava i uspomena.
Nekada su kontakt održavali pismima, a danas im društvene mreže omogućuju da budu mnogo bliži unatoč udaljenosti.
Tijekom ovog posjeta Hrvatskoj Laurent je ponovno susreo i prijatelje iz Novog Marofa, s kojima ga veže prijateljstvo dugo 32 godine. Posebno su mu bliska dvojica nekadašnjih članova tamošnje folklorne skupine, plesač i glazbenik, koje smatra svojom braćom.
Na pitanje je li ikada razmišljao o preseljenju u Hrvatsku, odgovara potvrdno, ali uz osmijeh dodaje kako su u Francuskoj njegova supruga, djeca i unuci.
Ludbreg ili Pariz? Odgovor nije trebalo dugo čekati
Na kraju razgovora Laurenta smo stavili pred nekoliko simpatičnih izbora između Francuske i Hrvatske.
Kod hrane je ostao diplomatski raspoložen. Kaže da obje kuhinje imaju svoje posebnosti i da u svakoj ima omiljena jela. Kada je riječ o vinu, ipak je prevagnuo francuski ponos.
– Tu moram biti malo pristran. Francusko vino! – odgovara kroz smijeh.
No kod glazbe nema dvojbe – hrvatske tamburice odnose pobjedu nad francuskim šansonama.
A kada smo ga pitali bira li Pariz ili Ludbreg, ponovno je pokazao koliko mu je naš grad prirastao srcu.
– Ludbreg je grad po mjeri čovjeka. U Parizu svi nekamo trče, svi su u žurbi. Ovdje je drukčije – objašnjava.
Prijateljstvo koje je postalo dio života
Laurentov posjet Ludbregu povodom 50. obljetnice KUD-a „Anka Ošpuh“ nije bio samo dolazak stranog gosta na jednu svečanost. Bio je to povratak među ljude s kojima je tijekom desetljeća izgradio posebnu povezanost, među prijatelje koji su ga prihvatili kao svojega.
Dok govori o Ludbrežanima, njegov osmijeh povremeno zamjenjuju suze i trenuci u kojima emocije govore više od riječi. Upravo ti trenuci možda najbolje opisuju koliko folklor može značiti ljudima. On nije samo pjesma, ples ili narodna nošnja, već i most koji povezuje različite zemlje, jezike i generacije.
Tijekom posjeta Ludbregu Laurentu je društvo pravila Constance Litt, koja je bila uz njega i tijekom našeg razgovora. Constance je svojim prijevodom uživo s francuskog na engleski omogućila da nam Laurent približi svoju posebnu priču, podijeli brojne uspomene i prenese iskrene emocije koje ga vežu uz Ludbreg i KUD „Anka Ošpuh“. Ovim joj putem zahvaljujemo na pomoći, susretljivosti i vrijednom doprinosu nastanku ove reportaže.
