Župa sv. Franje Asiškoga u Velikom Bukovcu svečano je u nedjelju 4. listopada proslavila svoga nebeskog zaštitnika, u godini jubileja 800. obljetnice preminuća sv. Franje. Središnje euharistijsko slavlje predslavio je varaždinski biskup Bože Radoš, a proslavi je prethodila trodnevna duhovna priprava koju je predvodio domaći sin vlč. Marko Štefanec, svećenik na službi u Hrvatskoj katoličkoj misiji Župe Uzvišenja Svetoga Križa u Hamiltonu u Kanadi.
Na početku misnoga slavlja biskupa Radoša, okupljene vjernike, hodočasnike i goste pozdravio je domaći župnik vlč. Josip Vidović. Podsjetio je da je Župa u Velikom Bukovcu jedina župa Varaždinske biskupije koja za titular ima sv. Franju Asiškoga te istaknuo radost što svetkovinu svoga zaštitnika ove godine slavi u posebnom jubilejskom ozračju.
U homiliji je biskup Radoš krenuo od pitanja u čemu je veličina svetoga Franje, čiji život i osam stoljeća nakon njegove smrti ostavlja dubok trag u Crkvi. Odgovor je pronašao u zbornoj molitvi svetkovine koja Franju predstavlja kao čovjeka kojemu je Bog dao da po siromaštvu i poniznosti bude živa slika Kristova. Upravo je u tome, istaknuo je biskup, sažet cijeli njegov život: Franjo je svojim životom postajao sve sličniji Kristu.
Posebno se osvrnuo na Franjinu „savršenu radost“. Prepričavajući poznatu zgodu s bratom Leonom, podsjetio je da Franjo savršenu radost nije vidio ni u učenosti, ni u širenju Reda, ni u velikim uspjesima i čudesima. Prava se radost pokazuje kada čovjek, unatoč odbacivanju, nerazumijevanju i poniženju, ostaje miran jer se potpuno oslanja na Krista. Ako ga kušnja ostavlja spokojnim, njegovo je srce utemeljeno u Kristu; ako ga poniženje baca u krizu, tada vlastito „ja“ još uvijek previše upravlja njegovim životom.
Na kraju homilije varaždinski biskup je poniznost pretočio u pet konkretnih poticaja za svakodnevni život: zahvaliti kada nas netko pohvali, ali ne živjeti od pohvale; na kritiku ne odgovarati gorčinom; priznati vlastitu pogrešku bez opravdavanja; radovati se dobru koje se događa u životu drugoga te služiti i onda kada nas nitko ne vidi i kada za to nećemo dobiti pljesak ni ljudsku pohvalu.
Takav život, zaključio je biskup, ostavlja dubok trag, poput brazde u koju je posijano sjeme, čak i kada čovjek sam ne vidi plodove svoga rada. Na kraju je pozvao vjernike da mole svetoga Franju da ih nauči hoditi za Kristom i iz dana u dan sve više postajati njegova živa slika.
Poruka da istinska obnova počinje od samoga čovjeka povezala je središnje nedjeljno slavlje i trodnevnu duhovnu pripravu za svetkovinu. Vjernike je tijekom tri dana pripremao vlč. Štefanec vodeći ih kroz tri trenutka Franjina duhovnog puta: od izlaska iz sebe, preko malenosti i obnove vlastitoga srca, do slobode i radosti u Kristu.
