Kajkavština Antuna Gustava Matoša, njezino mjesto u njegovu književnom stvaralaštvu, ali i važnost očuvanja kajkavskog jezika za buduće generacije bili su u središtu ovogodišnjeg, osmog izdanja Kajkavskog poetskog gartlica u Ludbregu. Ovogodišnji program bio je posvećen upravo Matošu, a o njegovu odnosu prema kajkavštini govorili su dr. sc. Bojana Schubert, prof. dr. sc. Ivan Marković i prof. Lidija Novosel.

Kajkavski poetski gartlic projekt je koji već osam godina povezuje književnost, jezik i ludbreški javni prostor. Ideja je u početku bila da se citati iz kajkavske književnosti ispisuju na različitim mjestima po gradu, no zbog njihove kratkotrajnosti projekt je dobio novi oblik. Citati su smješteni na cvjetne instalacije u perivoju dvorca Batthyany, dok se šetnica ispred perivoja dvorca iz godine u godinu nadopunjuje spomen-pločama posvećenima autorima povezanima s kajkavskom književnošću.

Bojana Schubert podsjetila je da se svake godine u sklopu Gartlica predstavlja drugi autor, a ovogodišnji izbor pao je na Antuna Gustava Matoša. Posebno je naglasila da projekt nije namijenjen samo poznavateljima književnosti, već bi u budućnosti trebao još snažnije biti usmjeren prema mladima.

– Voljela bih da to bude mjesto gdje se djeca okupljaju, gdje dolaze sa svojim profesoricama i profesorima hrvatskoga jezika i vide da se mi kajkavskim ponosimo, da se i oni imaju čime ponositi. Važno je da se svojeg lokalnog jezika ne srame, nego da ga s ponosom govore. Poanta je da se jezik prenosi na nove generacije jer u trenutku kada taj prijenos prestane, jezik zapravo umire – istaknula je Schubert i dodala kako se u ludbreškom ‘cvjetnjaku’ danas se nalaze 32 cvijeta s citatima. Šesnaest ih donosi ulomke iz novije kajkavske književnosti 20. i 21. stoljeća, osam iz dopreporodne književnosti, dok je osam posvećeno kajkavskoj frazeologiji.

Središnji dio programa bilo je predavanje redovitog profesora na Katedri za standardni hrvatski jezik Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Ivana Markovića, koji je Matošev odnos prema kajkavštini predstavio kroz njegove književne tekstove, privatnu korespondenciju i zapise njegovih suvremenika.

Marković je pritom naglasio da Matoš, iako podrijetlom nije bio Kajkavac, jest bio – kako ga je opisao – „zagrebački Kajkavac“.

Posebnu je pozornost posvetio Matoševoj crtici Kip domovine leta 188*, odnosno njezinoj ranijoj verziji Junačka smrt. Prva verzija objavljena je 1895. godine u Beogradu i bila je pisana štokavštinom, dok je Matoš četiri godine poslije tekst znatno preradio. Među najvažnijim promjenama bilo je upravo „pokajkavljenje“ dijaloga glavnih likova Pepice i Joškeca.

Marković je kroz konkretne primjere pokazao kako je Matoš svjesno mijenjao jezik svojih likova kako bi njihov govor približio zagrebačkoj kajkavštini kakva se mogla čuti krajem 19. stoljeća. Istodobno je ostatak teksta jezično oblikovao na drugačiji način, pojačavajući književnu štokavštinu, ali i unoseći elemente tadašnjeg zagrebačkog uličnog govora.

Još je zanimljivija, istaknuo je Marković, razlika između Matoševa javnog i privatnog jezika. Dok je svoja književna djela uglavnom pisao književnim jezikom temeljenim na štokavštini, njegova privatna komunikacija bila je sasvim drugačija.

– Javno Matoš piše književnim jezikom, a privatno kajkavski, zagrebački. Na taj je način Matoš zapravo slika i prilika svakoga Kajkavca posljednjih dvjestotinjak godina – sažeo je Marković.

O tome kako je Matoš doista govorio svjedoče zapisi njegovih prijatelja i suvremenika koji su bilježili njegove rečenice upravo na zagrebačkoj kajkavštini. Marković je istaknuo i da je Matoš bio vrlo svjestan različitih jezičnih registara te ih je promišljeno koristio ovisno o tome kome se obraćao i u kojem kontekstu.

O Matoševu životu i stvaralaštvu govorila je i prof. Lidija Novosel, koja je predstavila publikaciju A. G. Matoš: Gustl posvećenu književniku te podsjetila na neke od važnih trenutaka njegova života i književnog puta. Iako kajkavština čini tek jedan dio Matoševa bogatog opusa, naglasila je da je njegov doprinos njezinoj književnoj afirmaciji ostao važan.

– Možda nije bio prvi, ali ga se smatra jednim od onih koji su revitalizirali kajkavštinu i utrli put sljedećim Kajkavcima – istaknula je Novosel, podsjetivši i na poznati Matošev Hrastovački nokturno.

Dodala je kako predstavljena publikacija na pristupačan način sažima Matošev život i djelovanje te može biti korisna i u radu s učenicima, posebno u vremenu kada je prostor za ovakve sadržaje u školskim programima ograničen.

Ovogodišnji Kajkavski poetski gartlic zaključen je odlaskom do šetnice u perivoju dvorca Batthyany i postavljanjem nove ploče posvećene Antunu Gustavu Matošu. Tako je još jedan hrvatski književnik dobio svoje mjesto u ludbreškom „gartlicu“, koji već osmu godinu podsjeća da kajkavština nije samo dio književne i jezične prošlosti, nego živa baština čije očuvanje ovisi upravo o tome hoće li se prenositi novim generacijama.