U četvrtak 19. rujna u vinskom podrumu Udruge vinogradara Trsek Ludbreg održan je sedmi susret koji je organiziran u okviru programa Na kavu kroz vrijeme. Susret je vodio Karlo Ivanek, arheolog u Muzeju grada Ludbrega, koji je uspio uspostaviti interakciju sa dvadesetak ljudi žena koje su se odazvale na ovaj susret. Muškarca su bila samo tri jer su žene redovito aktivnije u zajednici. Cilj je bio razmjena informacija i iskustava muzejskih djelatnika i građana. U uvodu Karlo je rekao da su stari Rimljani ‘krivi’ za sadnju vinove loze u našim krajevima.

-Sve je bilo u redu s uzgojem grožđa u vinogradima dok nije došlo do prve značajnije bolesti koja je opustošila naše vinograde. Radilo se filokseri koju su prenosili kukci, a uzrokovala je bolest listova tzv. šiške na lišću. Oko 1880. godine pojavila se i plamenjača koja se prevenirala modrom galicom pa su tada izumljene i prve drven šprice za prskanje vinove loze. Nekad su trsovi bili svezani na drvenim kolcima jako blizu jedan drugome pa se bolest brzo širila. Uzgajala se Belina, Starina, Crnina, Imbrina ili Kraljevina, Kadarka ili Bijela Braničevka. Cijepovi su se cijepili na američkim podlogama – rekao je Karlo Ivanek.

-Ja se tih starih sorti ne sjećam, ali se sjećam Izabele i Delovare. To je grožđe raslo na brajdama, davalo je jako puno roda, a bilo je izuzetno ukusno i slatko – rekla je Željka Šegović.

Na susret o uzgoju vinove loze u prošlom stoljeću Vesna Markulinčić donijela je punu tacnu domaćih klipića. Graševinom i Rajnskim rizlingom častila je UV Trsek Ludbreg, a bilo je i svježeg grožđa za zobati.

U prošlom stoljeću starinski običaji berbe vinograda predstavljali su mnogo više od samog poljoprivrednog rada. Bili su to ključni društveni događaji koji su okupljali cijelu obitelj, rodbinu, susjede i prijatelje u slavljenju plodova cjelogodišnjeg truda. Ovi tradicijski običaji, duboko ukorijenjeni u hrvatsku kulturnu baštinu, razlikovali su se od regije do regije, no svima je zajednička bila atmosfera zajedništva, pjesme i bogate trpeze. Berbe vinograda izgledale su drugačije nego danas jer je većina alata i vinogradarske opreme bila je izrađena od drva, primjerice pute, bačve, šprice, preše i slično. Sve se radilo ručno, grožđe se nakon branja muljalo ili gnječilo, a berba grožda bila je događaj u kojem se širilo zajedništvo, pjesma i veselje koje su pratila i razna jela i delicije koje bi spremale vrijedne domaćice.

U sjeverozapadnoj Hrvatskoj tradicionalno se potkraj ljeta postavljao klopotec koji na vjetru klepeće i tako plaši ptice. Neki vinogradari jata čvoraka tjerali su bacanjem petardi, a u novije vrijeme postavljaju se i plinski topovi. Postavljanje klopoca bio je prvi znak da se berba bliži i povod za radosno druženje uz prošlogodišnje vino. Bralo se rano ujutro dok je grožđe bilo hladno kako poslije muljanja ne bi odmah došlo do procesa vrenja. Često je proces vrenja bio preburan pa je mnogo mošta otišlo po podolju. Danas vinari imaju rashladne uređaje u podrumima pa se čak hladi i mošt kako bi vrenje bilo strogo kontrolirano.

-U vinograd se kretalo zaprežnim kolima na koja su se tovarile drvene kace, bačve i ručne muljače. Žene i stariji članovi obitelji obično su brali grožđe malim srpovima ili posebnim malim nožićima, a kasnije škarama. Snažniji muškarci nosili su grožđe iz trsja u klijeti u drvenim putama. Djeca su također pomagala, sakupljajući otpale bobe i noseći vodu beračima – rekla je Verica Tayfour.

Prije pojave mehaničkih muljača, grožđe se u velikim kacama gazilo nogama. Ovaj običaj često su obavljale mlade djevojke, što je bio poseban vizualni i zabavni dio tradicije. Nakon gaženja ili muljanja, grožđe se cijedilo na velikim, teškim drvenim prešama s kamenim utegom na drvenom vijku, iz kojih je otjecao svježi mošt.

– Nekad je bilo teško proizvesti kvalitetna vina jer je bilo siromaštvo i nastojalo se da kapljice za žedna usta mnogočlane obitelji bude što više. Zapravo, svake godine bilo onoliko vina koliko je gazda imao bačvi. Ako je grožđa bilo malo moštu se dodavao šećer rastopljen u vodi. Vina su uglavnom bila nekvalitetna i pila su se čista, bez mineralne vode – rekla je Ana Katana.

Vino je iz vinograda u pletenki nosio djed koji je bio gazda u familiji. Ono što nije popio on dao je ostalim odraslim članovima obitelji i to ne svaki dan nego samo prilikom nedjeljnog ručka. Fizički rad u vinogradu zahtijevao je krepku hranu pa je kuhanje i blagovanje bilo jednako važno kao i sama berba.

-Gazdarice bi rano ujutro skuhale domaću šunku, slaninu i jaja koja su se nosila radnicima za doručak ‘na nogama’. Za ručak ili večeru obavezno se kuhao tradicionalni pikantni vinogradarski paprikaš od više vrsta mesa. U kontinentalnim krajevima pripremale su se domaće juhe, pečenja patke i guske te obilne, debele dizane kolače poput orehnjača i makovnjača. Pjevale su se tradicijske vinske pjesme, a zbijanje šala na račun umornih berača bilo je uobičajeno – rekla je Vesna Markulinčić.

-Mošt se nekada nije taložio, a sumpornim trakama sumporile su se samo drvene bačve i to nije bilo dovoljno. Zbog nedostatka sumpora vino je brzo mijenjalo boju i okus makar je bilo više puta pretakano iz bačve u bačvu kako bi se maknuo talog. Uglavnom se uzgajala divlja sorta tzv. hotela ili direktor kako ju neki zovu. Drvene bačve stajale su na gantarima koje još uvijek možemo naći u starim klijetima jer su od stare hrastovine. Za oblaganje čepova na bačvi tzv. piljke koristio se rogoz ili komušinje od kukuruza – prisjetio se Branko Stančin.

U klijetima su se redovito nastanjivali puhovi i ljudi su ih nekada znali pripremati za hranu u otvorenim pećima. Klijeti su bile prekrivene slamom, a zidovi obloženi blatom i povremeno su se bojali gašenim vapnom.

-Cekeri i korpice od slame koristile su se za prenošenje hrane. Berači su kući nosili mošt i grožđe, a toga danas nema jer je sve brzo gotovo. Nekad je berba bila višednevni posao u kome su svi uživali i vladalo je zajedništvo. Najgore je bilo pobirati hotelu jer su bobice curele na zemlju naročito kada je bila prezrela – pojasnila je Marija Kukec.

Jednosatni susret završio je voditelj Karlo Ivanek koji je na kraju sudionike podsjetio na još jednu zanimljivost. Naime, nekad su se bačve parile sodom te se za zaparu kuhao medič koji je zapravo korov sa žutim cvjetovima.