Dok mnogi u devedesetim godinama života odmaraju, 93-godišnji Pavao Travanić i dalje gotovo svakodnevno obilazi svoj vrt. Upravo ondje, među gredicama krumpira, rajčica, luka, cikle, krastavaca i drugog povrća, provodi dio dana, a uzgojeni plodovi privlače pažnju svih koji ga posjete.
– Imam 93 godine i još uvijek svaki dan idem u vrt. Ne radim više teške poslove, ali obiđem ga, pogledam što treba i uživam – kaže Pavao, koji priznaje da ga vrtlarstvu nije učio nitko.
– Sam sam se naučil. Nije to neka mudrija. – skromno odgovara.
Njegove rajčice i krumpiri ove su godine posebno impresivni. Iako kaže da ne zna točnu sortu rajčica jer presadnice kupuje na tržnici, dobro zna što biljkama treba. U vrtu ne koristi pesticide, već se oslanja na prirodna sredstva.
– Gnojimo koprivom i korom od banane, a protiv bolesti koristimo mlijeko, sodu bikarbonu i vodu. Sve je prirodno – objašnjava.
Dodaje kako je važno i redovito mijenjati mjesto sadnje kako bi biljke ostale zdrave, a rajčicama osigurati dovoljno sunca. Upravo zato njegov vrt iz godine u godinu daje bogat urod, a prošlogodišnje zalihe povrća potrajale su gotovo do nove sezone.
Osim rajčica i krumpira, uzgaja luk, ciklu, krastavce i drugo povrće, pa u trgovinu rijetko mora po svježe namirnice. Iako više ne obavlja fizički najzahtjevnije poslove, kaže da i dalje ‘dirigira’.
Dok u rukama ponosno drži rajčice i pokazuje bogat urod krumpira, Pavao ne skriva zadovoljstvo. Njegov vrt nije samo dokaz da se trud isplati, nego i da ljubav prema zemlji, upornost i svakodnevna briga ne poznaju godine.
Krumpira će, kao i prijašnjih godina, biti dovoljno gotovo do nove sezone, jer zasađeno je 50-ak kvadrata. Rodnost se vidi i na rajčicama. Prvu turu plodova već su obrali i pospremili u škrinju, a od njih će kasnije pripremati domaći koncentrat rajčice.
Da je svakodnevna šetnja vrtom jedan od razloga Pavlove vitalnosti, ne želi izravno tvrditi, ali priznaje da u vrtu uživa više puta dnevno.
Iako kaže da ne postoji čarobna formula za dug život, ipak ima svoje navike kojih se godinama pridržava. Svakog jutra natašte popije čašicu maslinova ulja, a na jelovniku su mu redovito zobene pahuljice, lanene i chia sjemenke te raznovrsna domaća hrana. Ne skriva ni da najviše voli janjetinu, ali ističe kako jede sve, osobito povrće iz vlastitog vrta.
– Ništa posebno. Živim normalno – kaže skromno.
Vjerujemo da su upravo umjerenost, raznolika prehrana, svakodnevni boravak na svježem zraku i rad u vrtu zaslužni što se i u 93. godini još uvijek dobro kreće i s osmijehom obilazi svoje gredice.
O Pavlu s velikom zahvalnošću govori Ivanka Vosmik, koja se danas brine o njemu.
Ispričala je kako su je Pavao i njegova obitelj primili kada je imala samo 11 godina te joj pružili dom, školovanje i novi početak.
– Oni su mi više od roditelja. Podigli su me, školovali i dali mi život. Danas im pokušavam vratiti svu dobrotu koju su meni pružili – rekla je kroz suze Ivanka, ističući da je Pavao cijeli život pomagao ljudima, bavio se između ostalog i udomiteljstvom te bio poznat kao čovjek koji je uvijek imao otvorena vrata za one kojima je pomoć bila potrebna.
– Ovo mi nije teret, nego zadovoljstvo. On i njegova obitelj podigli su me iz, kako volim reći, ‘blata’. Da nije bilo njih, moj bi život izgledao potpuno drugačije. Zato mi je prirodno da danas budem uz njega, da zajedno obrađujemo vrt, popričamo i da mu pomognem u svemu što treba. – dodala je Ivanka.
Uvjerili smo se kako je poštovanje i zahvalnost obostrana.
– Ona je jedna na milijun. Vrijedna i dobra. Sve je to itekako zavrijedila. – poručio je Pavao.
Mi ćemo zaključiti da njegova životna vrijednost nije samo u impresivnom vrtu i dugovječnosti, nego i u dobroti koju je desetljećima nesebično dijelio s drugima.
Novi susret s Ivankom i Pavlom dogovorili smo za njegov 95. rođendan!
