U organizaciji Ludbregiane, društva proučavatelja i promicatelja ludbreške podravske baštine, predavanje Lidije Novosel o ludbreškim prezimenima u serijama Mejaši i Gruntovčani potvrdilo je dobro poznatu činjenicu: da su Kerstnerovi likovi, njihov govor i prezimena duboko ukorijenjeni u ludbreški kraj, a danas dio identiteta cijele regije. Večer je bila ispunjena citatima i prisjećanjima — a publika je živim reakcijama pokazala koliko su Gruntovčani i Mejaši ostali prisutni u našem svakodnevnom govoru i kolektivnoj memoriji.
Povjesničar Joža Skok ustvrdio je da je Gruntovec “mjesto koje djeluje toliko uvjerljivo da vjerujemo da postoji, ali ga istodobno ne možemo locirati”. Sama predavačica je to lijepo sažela: – Gruntovec je stvaran jer je u nama.-
Likovi i njihove uzrečice već su desetljećima dio svakodnevnog govora:
“Sončece ti presvetlo!”
“Isusek, Isusek, kaj bu mi ve Regica rekla?”
“Pulevko, pulevko…”
“Ja tuđe dreke nedem lizati!”
“Primite me, raščehnul bum ga!”
Kerstner je godinama skupljao materijal: u birtijama, brijačnicama, na trgu i u polju. Lidija Novosel slikovito je to pojasnila – On je slušao kao novinar, a bilježio kao etnograf.-
Likovi nisu preslike stvarnih osoba, ali nose prepoznatljive karakterne crte ljudi iz Podravine. No jednako je zanimljivo koliko su se ljudi prepoznavali u njima — ponekad i doslovno.
Predavačica je istaknula jednu zanimljivu i široj publici manje poznatu činjenicu -Kerstner je i sam sebe ubacio u tekst Gruntovčana. U proznoj verziji Gruntovčana opisuje se kako se Dudek penje prema kapelici na Kaptolskim bregima, a u tom se prizoru spominje licitarski šator Kešnera, gdje se na prošćenju kupuje gverc.
Ovaj detalj predavačica je popratila riječima: -Kao što je Hitchcock volio ući u kadar, tako je i Kerstner stavio sebe u vlastiti svijet — kao tihi znak da je i on dio Gruntovca, i da je Gruntovec dio njega.-
Nije slučajno da se baš licitarski šator pojavljuje u sceni — Kerstner je znao koliko je prošćenje važan dio ludbreškog identiteta.
Predavanje je posebno dojmljivo obradilo simboliku prezimena glavnih likova.
DRAŠ KATALENIĆ DUDEK
Prezime Katalenić dolazi od arhaičnog imena Katalena (Katarina), koje znači “čista”. Savršeno pristaje Dudeku, “čistoj podravskoj duši”.
Regica ga gotovo nikad ne zove “Dudek”, nego “Drašek”, što pokazuje da ona vidi čovjeka, a ne bedaka.
IMBRA GRABARIĆ PRESVETLI
Prezime Grabarić nosi jasan podtekst: “grabiti”, “zgrabiti”. Točno ono što Presvetli radi kroz cijelu seriju.
Njegov nadimak dodatna je ironija: “presvetli” koji je sve samo ne svet.
FRANC OŽBOLT CINOBER
Prezime Ožbolt germanskog je podrijetla, rijetko u Ludbregu. Upravo zato savršeno odgovara Cinoberovom “izvučenom”, tvrđem karakteru.
Njegov nadimak dolazi od boje cinober — jarko crvene, vatrene, jednako kao i njegov temperament.
Kroz predavanje su iznijeta mnoga prezimena koja se spominju u serijama, a doista postoje u našem kraju:
Škvorc, Pepelko, Gotić, Matula, Štuban, Bedenec, Frkač, Fučkar, Tomašić, Čić, Žmuk, Bahati, Cindori…
Predavačica je pročitala glasoviti ulomak iz serije u kojem se nabrajaju starice iz više rodova — gotovo kao mala podravska genealogija:
“Stara Hrgarica mrla… To su bili babica Ciline Zetice Kate Bahatove. A Kata je v taj čas mela dve druge starice: staru Cendorjevku i staru Frkačevku. A potle je išla Škvorcima v zamuš, a stopram onda do sudinca v Helapovom…”
Predavačica je otkrila da se u Kerstnerovoj komediji Vikend u Gruntovcu pojavljuje lik Roka Vađona — isto ime i prezime kakvo je nosio njezin djed, ludbreški brijač.
-Deda je znal reći: ‘Došel je Kešner na šišanje, ali je stalno nekaj lamenteral. – prisjetila se Lidija Novosel.
A kad su iz publike počele stizati uspomene na snimanja — o statiranju, konjima, kravama, prošćenjima, dječjim jabukama — postalo je jasno da je predavanje nešto više od faktografije.
To je bio susret baštine i živog sjećanja. Predavačica je zaključila riječima:
-Dudek je možda krenuo za Njemačku, ali je ostal z nami. U svim ovim prezimenima, u našem govoru, u našoj memoriji.-
A netko iz publike nadovezao se:
-Dudek ni bedak. On je — naš.-
I upravo je u tome tajna dugovječnosti Gruntovčana i Mejaša: oni nisu samo televizijska fikcija. Oni su živi dokument jednog kraja, njegovih ljudi, jezika i prezimena.
