U nedjelju, 1. prosinca, započinje vrijeme došašća. Razdoblje je to u crkvenoj liturgijskoj godini pripreme kršćanskih vjernika za blagdan Božića, što je ujedno početak nove crkvene godine. U došašću se svakog jutra služe mise zornice, puku omiljene rane mise, koje imaju pokornički značaj jer valja ustati vrlo rano da se stigne u crkvu. One predstavljaju oblik četverotjednoga trajnog odricanja od sna. Svoj početak imaju još u srednjem vijeku.
Večer uoči prve nedjelje došašća, u subotu 30. studenog u parku dvorca Batthyany u 20 sati uz program Pjevačkog društva mladih “Trinitas” bit će upaljena prva svijeća na adventskom vijencu.
U nastavku donosimo i tekst koji je priredio vlč. Mislav Mikac, ludbreški župni vikar u povodu početka došašća.
Dragi Ludbrežani, dragi čitatelji,
počinjemo hod prema svetkovini Isusovog rođenja. Ovo vrijeme koje je pred nama darovano nam je za pripremu proslave Božića.
Prije svega, promišljamo o veličini blagdana koji su pred nama i u skladu s njima donosimo odluke koje bi trebale biti okosnice našeg daljnjeg života. Te odluke, naravno moraju biti pozitivne, kako na korist našeg osobnog rasta, tako i na korist svih onih kojih se te odluke dotiču. Ne smijemo nikako biti egoisti koji će gledati samo svoju korist. Premda je to najlakše i za to nije potrebno nikakvo veliko znanje.
Treba biti hrabar i uhvatiti se u koštac s onim stvarima u kojima smo najslabiji. Samo ćemo na taj način moći sebe sve više izgrađivati u osobu koja spremno i dostojno iščekuje Isusovo rođenje.
Iščekivanje u došašću je samo jedno simbolično iščekivanje koje želi potaknuti svakoga od nas na razmišljanje o našem osobnom stavu prema Božiću. Trebamo si postaviti pitanje je li Božić za nas doista prilika za okretanje jednog novog lista u našim životima, za nove odnose prema ljudima koji nas okružuju ili smo upali u zamku monotonije iščekivanja i komercijaliziranja božićnih blagdana koji se događaju svake godine. Možda osjećamo umor od jednog takvog ciklusa koji se redovito svake godine ponavlja? Ili ako proširimo pitanje: jesmo li umorni od kršćanstva ili još gore je li kršćanstvo kao takvo umorno, je li donijelo sve ono što je trebalo donijeti?
No, kršćanstvo nije i ne može biti umorno! Mi smo iz vida izgubili prvotni smisao Božića, a to je prije svega Božje utjelovljenje. To je najveći dar koji je čovjek ikada dobio i koji će ikada dobiti. To je Božji znak da čovjek nije zaboravljen, da nije odbačen, to je svjetlo koje obasjava ovu našu sumornu stvarnost. Bit svakog ljudskog života jest život vječni s Bogom i u Bogu. Ta nam je mogućnost dana upravo Isusovim rođenjem.
Svaki onaj koji tako promišlja, koji odvoji malo vremena kako za Boga, tako i za sebe – jer odvajajući vrijeme za Boga sami sebi činimo dobro, vidi u Božiću onaj smisao koji su vidjeli toliki prije nas kroz povijest.
Kršćanstvo jest radost, ali to ne znači da moramo izmicati poteškoćama, križevima, patnjama i svim ostalim nedaćama koje nas okružuju. Najlakše je okrenuti leđa i ostaviti probleme da ih drugi rješavaju. Kršćanstvo traži jake i hrabre koji neće bježati od života, već će se primiti u koštac sa svime, pa i pomoći drugima u rješavanju njihovih problema. Kršćanin mora svjedočiti smisao života jer će samo tako rođenje koje iščekujemo ponovno dobiti smisao koji je izgubio, ne zato što se smisao kao takav izgubio, već zato što su ga ljudi potisnuli u drugi plan, stavljajući naprijed prolazne stvari koje su ništa u usporedbi s veličinom događaja koji iščekujemo.
Bio svima blagoslovljen hod prostranim morem došašća, gdje nas s druge strane obale čeka Krist – „Svjetlo od Svjetla“.
