Zahvaljujem Ludbregu što su odlučili da me proglase počasnom građankom, no uopće nisam sigurna da sam to zaslužila. Ja mislim, a to i često kažem u mojim intervjuima da bi cijeli Ludbreg trebao dobiti počast od Yad Vashema i trebao bi biti smatran počasnim gradom jer kad smo moj brat i ja tamo živjeli za vrijeme rata, svi su znali tko smo mi – pa mi smo bili rabinovi unuci—no nikad nas nitko nije izdao.
Theodora Basch Klayman nova je počasna građanka Grada Ludbrega. Dora, kako ju pamte Ludbrežani, rođena je 31. siječnja 1938. godine u Zagrebu. Otac Salamon Basch vodio je proizvodnju četki u Zagrebu, a majka Silvija bila je učiteljica, najmlađa kći posljednjeg ludbreškog rabina Leopolda Josipa Deutscha, rođena Ludbrežanka.
Starija tetka Gizela udala se za Ljudevita Vrančića, načelnika Općine Ludbreg-Trg i u Ludbregu je živjela cijela obitelj s majčine strane. U lipnju 1941. godine ustaški režim NDH započeo je s velikim progonom Židova u Zagrebu, a među prvima su bili uhapšeni Theodorini roditelji dok su djeca (Theodora i brat Zdravko) bila u Ludbregu. Roditelji – Salamon i Silvija uskoro su deportirani u koncentracijske logore, Salamon u Jasenovac, a Silvija u Staru Gradišku gdje i nestala. Od ljeta 1941. godine Theodora i Zdravko živjeli su sa svojom tetom Gizom Vrančić i njenim mužem u Ludbregu, a kako su se progoni Židova nastavili po cijeloj NDH, malu Doricu i Zdravka u Ludbregu su skrivali Ludva Vrančić i njihovi susjedi. Židovska zajednica u Ludbregu u potpunosti je bila uništena, preživjelo je nekoliko djece koja su skrivana i Židovi koji su se pridružili partizanima.
-Ja sam im zahvalna i vjerujem da se Ljudevit Vrančić, Runjakovi, Kerstnerovi i Žiže trebaju smatrati Pravednicima i njihova imena zauvijek bi treba naznačivati da su spasili ljudski život. U nevjerojatno teškim danima, oni su bili pošteni, hrabri i bez predrasuda.Vrijeme rata bilo je teško za mnoge Ludbrežane, a za mene posebno zbog toga jer je postojala mogućnost da ustaše mene i mog brata odvedu u logor. Bila sam dosta mlada za to vrijeme, no dobro se sjećam tog dana kad su uhapsili moju baku i djeda, moju tetku Blanku i njezinu obitelj. Svi smo plakali, iako onda nismo ni znali da se više nikad nećemo vidjeti. Sjećam se i drugih teških događaja, no mislim da sam o tome već puno pričala, iako na engleskom, u intervjuima za Muzej holokausta u Washingtonu. Naravno poslije rata sve se je promijenilo i ja se rado sjećam mog života u Ludbregu sa stričekom Ludvom, u sedmoljetnoj školi te s prijateljima na Bednji. Uvijek je ugodno doći u Ludbreg kad sam u Hrvatskoj, te se sjećam još dosta ljudi, iako nisam baš s mnogo njih u kontaktu – kaže nam Theodora Basch Klayman.
Poslije rata Theodora i Zdravko ostali su sami sa svojim tetkom Vrančićem koji ih je posvojio te im dao svoje prezime. Zdravko je obolio od šarlaha i umro 1946. godine i pokopan je na gradskom groblju u Ludbregu. Theodora je ostala u Ludbregu do 1957. godine kada je otišla u školu u Švicarsku. Na putu je upoznala američkog Židova Daniela Klaymana koji ju je oženio i nakon toga je emigrirala u SAD. Danas živi u Washingtonu.
– U Švicarskoj sam provela samo godinu dana te sam tamo studirala francuski jezik. Ono što je bitno jest činjenica da sam tamo živjela s mojim stricem i njegovom obitelji. To je bio brat mog oca, koji je sa svojom ženom preživio Bergen-Belsen. Dakle to je bilo prvi put da sam živjela s mojom rodbinom! A onda sam imala sreću da sam upoznala pa se udala za Daniela Klaymana te otišla u Ameriku. Da pričam o mom životu ovdje to bi bilo veoma dugo pismo. Samo da kažem da sam završila fakultet te sam predavala engleski kao strani jezik, na gimnaziji, skoro 30 godina. Otkako sam otišla u penziju radim dobrovoljno u Muzeju holokausta. Imam dvoje djece i tri unuka, te osim toga što mi je muž umro premlad, ja sam zadovoljna sa svojim životom – kaže nam Theodora.
Njen dom često posjećuju poznanici iz Hrvatske, a vrata su otvorena za sve prijatelje iz Ludbrega.
U Washingtonu se Theodora uključila kao dobrovoljac u rad Memorijalnog muzeja Holokausta SAD, jedne od najuglednijih ustanova u svijetu koji brinu o ostavštini žrtava Drugog svjetskog rata. Muzeju je donirala desetine dokumenata i fotografija iz Ludbrega i okolice te snimila nekoliko video-svjedočanstava o svom spašavanju. Održala je više predavanja za američke učenike i posjetitelje i pritom je uvijek naglašavala svoju pripadnost Hrvatskoj, a o Ludbregu je uvijek govorila pozitivno iako su joj odveli cijelu obitelj. Isticala je hrabrost ljudi koji su joj pomogli za preživi. Zahvaljujući njoj, Ludbreg pripada među najistraženija naselja u Hrvatskoj koja su pogođena holokaustom. Theodora je Ludbreg posjetila više puta. Godine 2021. podnijela je zahtjev Komisiji Yad Vashema u Jeruzalemu u Izraelu da se njeni spasitelji iz Ludbrega proglase Pravednicima među narodima. To je najviše priznanje koje Država Izrael dodjeljuje nežidovima, osobama koje su riskirale svoj život da spase nečiji život. Komisija Yad Vashema priznala je Theodorin zahtjev te svih sedam Ludbrežana – Ljudevita Vrančića, obitelji Kerstner, Žiža i Runjak proglasila Pravednicima među narodima i njihova će se imena naći uklesana na Zidu časti u Jeruzalemu. Time će Ludbreg postati grad s najviše Pravednika među narodima u Hrvatskoj u odnosu na broj stanovnika.
-Osim toga i jako važno, ja bi rado da se profesor Milivoj Dretar proglasi počasnim građaninom. On je to zaslužio napisavši knjigu “Židovi u ludbreškom kraju” koja je doprinijela da se Ludbreg vidi kakav je bio prije i poslije rata i kako je tamo u miru i skladu godinama živjela jedna židovska zajednica. Moram dodati da me je profesor Dretar potaknuo da se potrudim te da predam sve podatke Yad Vashemu pa je tako i došlo do toga – zaključuje Theodora.
Svojim ustrajanjem u nastojanju da zainteresirane upozna s istinom o tragediji rata u Hrvatskoj te šireći toleranciju i snošljivost, Theodora je promicala ime Grada Ludbrega. Njene fotografije našle su se u udžbenicima povijesti, knjigama i člancima, a temeljem njenih iskaza u kojima spominje svoj boravak u Ludbregu te spas od sigurne smrti proučava se povijest holokausta.
