Život uz glazbu

Ovako je krenulo

-Glazba me počela zanimati sa svega 6 godina. Naime, tada sam imao svoj “prvi javni nastup“ i to sa limenom glazbom Habeki koji su svirali na svadbi mog rođaka. Njihov aranžer i klarinetist Tomo Triplat posjeo me u krilo i ja sam otpjevao pjesmu „Tiho noći, moje zlato spava“. Tad su rekli „čuj kak ovaj mali dečec lepo popeva“. To je prvo sjećanje koje imam, a da je vezano uz glazbu. – prisjeća se Slobodan Vađunec.

Njegovom interesu za glazbu, na vrlo neobičan način, pridonio je i limeni sastav Sesvečani. – Voditelj sastava bio je Ignac Vađunec prvi susjed u Sesvetama, odakle sam rodom. Kada bi ujutro došli iz svatova u Međimurju nastavili bi svirati cijelo dopodne na ulici, praktički pod mojim prozorom. To im je bio običaj. Meni se glazba vjerojatno još tada smjestila u podsvijest, posebno ta puhačka kojoj se bavim i danas.  – dodaje Vađunec.

Budući da je konstantno bio okružen glazbom za koju je pokazivao interes, sljedeći logičan korak bio je upis u glazbenu školu. – U mojoj obitelji se uvijek pjevalo i na taj se način zapravo prenašalo glazbeno znanje koje sam ja sa zanimanjem upijao. U jednom trenutku su roditelji zaključili kako bih trebao upisati glazbenu školu i tu je sve počelo. – objašnjava Vađunec. Uskoro je postao prvi učenik „Niže muzičke škole Ludbreg“ koji je dolazio sa sela. Tri je puta tjedno na svom biciklu klačio 8 kilometara kako bi stekao nova znanja.

Jedini instrumenti koji su se u to vrijeme mogli učiti svirati bili su harmonika ili klavir. Odabrao je harmoniku. – Prva učiteljica bila mi je Mira Ereš. Nakon dvije godine učenja sviranja harmonike uslijedio je ispit koji je držao profesor Marijan Zuber iz Varaždina, jedan od najzaslužnijih za širenje glazbenog obrazovanja na našem području. On mi je tada savjetovao da se ipak prebacim na sviranje klavira. Iduće četiri godine učio sam svirati klavir. – kaže Vađunec.

Nakon završene osnovne muzičke škole sve je krenulo svojim tokom pa je Slobodan upisao Srednju muzičku školu u Varaždinu gdje uz klavir svira i flautu. Za vrijeme cijelog školovanja svira flautu u puhačkom orkestru „Ivo Mikac“ varaždinskih željezničara. U tom je razdoblju ujedno i prvi puta postao članom glazbenog sastava. – Moj bratić Dragutin Jantol je prekrasno pjevao i imao je svoj bend. S njima sam počeo svirati i pjevati po nekim manjim fešticama, krstitkama, rođendanima i slično. Već tada se počela javljati želja za osnivanjem vlastitog benda. – prisjeća se.

Početak glazbene karijere

-Kada sam pohađao 3. razred Srednje muzičke škole, u Ludbregu je djelovao bend Castrum, lokalni dečki koji su me pozvali da im se priključim i to je bio prvi ozbiljan bend u kojem sam svirao. Trajalo je dvije godine nakon čega sam odlučio da je vrijeme za ostvarenje snova o vlastitom bendu. – dodaje Vađunec. Zajedno sa školskim kolegama Damirom Henezijem i Nevenom Bontekom te tada već iskusnijim bubnjarom Nikolom Gadže osniva grupu  „Stop“ koja u tom sastavu djeluje godinu dana i koja je bila čista suprotnost ostatku tadašnjih bendova jer je bila bez puhačkih instrumenata, koje su u većini imali drugi sastavi. Bend prvi napušta Nikola Gadže, a na njegovo mjesto dolazi Marijan Horvatić, Slobodanov bivši učitelj u glazbenoj školi. U to doba javila se još jedna prepreka – odlasci u vojsku. Kroz bend tad prolaze gitarista Branko Krušec, klavijaturista Mirko Hrg, bubnjar Marijan Kovačić i basista Antun Tkalec. Nakon odsluženja vojnog roka i povratka originalne postave, sastav mijenja ime u „Aparati“.

Sastav “Aparati”

– U jednom periodu smo čak svirali i kao trojka – Neven, Marijan i ja, što je tada bila novost. Svi smo bili glazbeno obrazovani i pjevali višeglasno tako da nam to nije bio problem. Uz to, osim pop glazbe u našem je repertoaru bilo dosta rock-a. Skidali smo Parni valjak, Prljavo kazalište, Bijelo dugme, Divlje jagode, Haustor, zbog čeka smo se razlikovali od drugih bendova koji nisu bili u tim vodama. Povratkom Damira Henezija u sastav počinjemo, osim u našem kraju, svirati po hotelima, motelima ili ljetnim terasama sjeverozapadne Hrvatske. Sviranjem po hotelima stječemo novo iskustvo prateći tad, kao bend, popularne pjevače zabavne glazbe Ivicu Šerfezija i Ivu Robića čime proširujemo svoju publiku. –  prepričava Slobodan.

Veliku ulogu u stjecanju popularnosti kod publike imala je svakako i oprema na kojoj se sviralo, kaže Slobodan. – Razvoj tehnologije je jednostavno zahtijevao da ukoliko želiš dobar zvuk moraš imati i kvalitetnu opremu. Tu smo mi klavijaturisti bili „na meti“ jer smo konstantno morali pratiti nove modele klavijatura. – dodaje.

Osim instrumenata vrlo bitan bio je i razglas. Grupa „Aparati“ bila je jedna od prvih grupa koja je koristila centralni razglas, sustav Martin. Sve to igralo je veliku ulogu u stjecanju popularnosti. Zvuk je bio jako bitan kako bi se stvorio kompletan dojam, ali naravno, bitno je bilo i muzičko znanje samih članova benda. – Mislim da nas je cijelo vrijeme pratio glas dobrog zvuka i višeglasnog pjevanja. – zaključuje Vađunec.

Glazbeni sastav „Aparati“ 1986. godine mijenja ime u „Linija 5“ i pod tim nazivom djeluje idućih dvadesetak godina te ostaje zapamćen kao jedan od vodećih bendova ludbreškog kraja. Prvu postavu činili su Slobodan Vađunec, Neven Bontek, Damir Henezi, Zlatko Hrelja i Marijan Bobetić. Ubrzo nakon osnutka sastav započinje suradnju sa brojnim poznatim glazbenicima. – Prvi  pjevač sa kojim smo surađivali bio je Alen Slavica. Pratili smo ga po turnejama širom Hrvatske i Slovenije. Kasnije su tu bili i Vlado Kalember, Tomislav Ivčić, Jasmin Stavros, Đurđica Barlović, Zdravko Škender, Danijel Popović, Vladimir Kočiš Zec, Zlatko Pejaković, te mnogi drugi pjevači. Isto tako znali smo svirati zajedno na nastupu ili kao predgrupa poznatim bendovima kao što su Parni valjak, Prljavo kazalište, Crveni Koralji, Novi Fosili, Srebrna Krila  i slično. – prisjeća se Slobodan.

Linija 5

Osamdesete godine bile su poznate po odjeku i velikom broju bendova na ludbreškom području. – Bilo je mnoštvo bendova, neki su svirali samo svadbe, drugi samo zabave, a mi smo recimo svirali dosta van Ludbrega. Nismo bili usko vezani samo za naš kraj, bilo nas je svuda. Svirali smo i po austrijskim skijalištima gdje je cijeli repertoar bio na stranim jezicima. Nismo bili jedni drugima konkurencija jer je bilo mnogo više mjesta za nastupe nego što je to danas. Svako selo imalo je društveni dom u kojem je skoro svakog vikenda bila zabava, zatim hoteli, moteli, ljetne terase i slično. Jednom godišnje smo organizirali zajednički nastup ludbreških bendova pod nazivom “Svirali smo-svirat ćemo“ što je dokaz prijateljstva između tadašnjih glazbenih sastava – zaključuje Vađunec.

Kao zlatne godine svoje karijere klavijaturista ističe kraj 80-ih i početak 90-ih kada je bend djelovao profesionalno. – Tih godina smo bili na visokoj  razini i stvarno smo zvučali odlično. Nastupali smo puno s Tomislavom Ivčićem, a s Jasminom Stavrosom održali njegov prvi samostalni koncert u KD „Vatroslav Lisinski“ u Zagrebu. Svirali smo na našoj obali, ali i po Austriji gdje smo prvi puta otišli na nagovor Marijana Horvatića, tadašnjeg bubnjara. Stvarno smo se posvetili tome. Jedna odlična stvar koja nam se tada desila je da nam se priključio Damir Kadlec – Čufta, kao vodeći vokal. – prisjeća se. To je bilo razdoblje, kaže Slobodan, u kojem su uistinu mogli živjeti samo od svirke, jer su znali imati i preko 120 nastupa godišnje.

Zajednički nastup Dine Dvornika, Jasmina Stavrosa i Linije 5 u KD “Vatroslav Lisinski”

-Svirajući tih godina po Gradišću u Austriji upoznali smo divne ljude koji su nam pomogli početkom Domovinskog rata 1991. u organizaciji nastupa „Ludbreškog Band Aida“ čiji su nosioci bili ludbreški pjevači, svirači amateri i Linija 5, a sve u svrhu prikupljanja humanitarne  pomoći, većinom u lijekovima i sanitetskom materijalu. Za organizaciju humanitarnih nastupa pobrinuli su se Josip Loparić, Zlatko Hrelja i ispred ludbreškog „Crvenog križa“ Stanko Horvat. –  kaže Vađunec.

Ipak, tijekom i nakon Domovinskog rata društveni život je stagnirao. Hoteli su, prisjeća se Slobodan, izgubili svoju klijentelu. – Veliki razlog bile su financije. Promjenom društvenog vlasništva, pretvorbom i privatizacijom neki hoteli su propadali  što je značilo manje sviračkih mjesta za glazbenike. Isto tako, drastično se smanjio broj turista na moru što je opet bilo loše i za bendove. Općenito su ljudi manje izlazili po zabavama i plesnjacima. S vremenom se stanje počelo popravljati. U hotelima i restoranima se organiziraju svadbene svečanosti i za tu potrebu smo uveli još jednu novost, tambure. Time smo privukli novi krug publike, a član benda Neven Bontek koji se izučio za glazbalara sam nam ih je izrađivao. Plesnjaci u hotelima i restoranima te zabave u društvenim domovima nisu se vratile na onu razinu na kojoj je to bilo prije početka rata. – objašnjava klavijaturista.

Jedini bend na ludbreškom području koji je u električne instrumente svirao i tamburice

Svoj posljednji zajednički nastup članovi Linije 5 održali su 2007. godine. – Članovi benda posvetili su se više svojim primarnim zanimanjima, a nažalost počeli su se javljati i zdravstveni problemi. – kaže Slobodan.

Tijekom razgovora osvrnuli smo se i na trenutno stanje glazbene scene u Ludbregu. – Postoji nekolicina tamburaških, zabavnih i rock sastava na ovom području. Mislim da je pozitivno što se okreću ciljano prema određenom žanru muzike. Moram reći da je danas ipak manje glazbenih sastava nego je to bilo u prošlosti. Bilo bi mi jako drago kada bi se u bliskoj budućnosti oformio neki sastav, primjerice od učenika ludbreške glazbene škole, koji bi djelovao na profesionalnoj razini i stvarao autorsku glazbu. Danas imate druženja gdje samo DJ pušta glazbu, a takav trend širi se i po svadbama. Jedini bendovi koji opstaju su oni vrhunski bendovi koji imaju glazbeno obrazovanje i koji se mogu prilagoditi svim uzrastima jer to današnje doba i društveni život zahtijevaju. – zaključuje Slobodan Vađunec.

Učitelj u Glazbenoj školi Ludbreg

Slobodanovo prvo radno mjesto, sredinom 80-ih, bilo je u glazbenoj školi „Albert Štriga” u Križevcima, gdje je radio kao učitelj harmonike i flaute. S početkom šk. god. 1999./2000. zapošljava se u Glazbenoj školi Ludbreg koja tada djeluje u sklopu Pučkog učilišta „D. Novak“, gdje se pridružuje svom nekadašnjem učitelju Marijanu Horvatiću, koji tada predaje harmoniku, gitaru i tambure. Slobodan počinje predavati klavir, solfeggio te uvodi flautu i saksofon u školovanje.

-Velika podrška u razvoju glazbene škole bio nam je ravnatelj Branko Dijanošić koji je podržao njezino širenje, a koje započinje zapošljavanjem Marka Prepelića kao učitelja limenih puhačkih instrumenata. Najveće zanimanje kod djece javlja se za sviranje klavira i gitare, ali velika pažnja posvećuje se i puhačkim instrumentima, flauti, saksofonu, klarinetu, trubi, kojima pak popularnost podiže ludbreški puhački orkestar. Zanemarene nisu ni tambure ni harmonika. Škola ima sve instrumente i svako dijete koje dođe može ih za početak dobiti, što je već određena prednost. – navodi Slobodan.

Glazbena škola Ludbreg danas djeluje kao posebni odjel u sklopu Osnovne škole Ludbreg i trenutno ju pohađa 146-ero djece, koje podučava 11 stalno zaposlenih učitelja.

-Dosta naših učenika nastavlja svoje obrazovanje upisom u srednju glazbenu školu, a nakon toga na akademiju u Hrvatskoj ili inozemstvu. Nekolicina naših bivših učenika ima sjajnu profesionalnu glazbenu karijeru. Mislim da smo napravili dobar temelj i da iz naše škole izlaze djeca s kvalitetnim osnovnoškolskim glazbenim obrazovanjem. – zaključuje voditelj glazbenog odjela Slobodan Vađunec.