Imala je 18 godina kad je otvorila obrt i bila je tada jedina ženska brica u Ludbregu i okolici.

Od malena je znala da želi biti brica. Prilika joj se ukazala kada je upoznala vlasnika jedne tadašnjeg brijačnice u Ludbregu. – Pitala sam ga da l’ bi ja kod njega mogla izučiti zanat, rekao mi je da dođem za dva dana. – prisjeća se Ljubica.

Ja sam došla!’ viknula mu je s vrata prvog pripravničkog dana. Ubrzo je pohvatala sve konce i već kroz par dana imala prve mušterije. – Zdopala sam im se jer sam bila brbljava i vesela. Ubrzo sam počela i šišati i nerijetko su mušterije tražile isključivo mene. Tata mi je napravio brijački stolac s naslonom za glavu, ujak mi je kupio škare, škarice i Matadorovog češlja, a od djeda sam dobila britvu i jednu rijetku vrstu brusa. Kak sam ja bila vrckasta, svima sam se hvalila s tim. Počela sam se ‘probijati’ i mislim da se to mojem šefu nije zdopalo. Nakon godinu dana izučavanja rekao je da je gotovo. – objašnjava Ljubica.

Ljubice, pa kak ste došli?

– Stopom!

Nije imala drugog izbora nego potražiti novog mentora budući da je još morala položiti majstorski ispit. Upornost ju je dovela do Varaždina i brijačnice gospodina Nemeta u Dućanskog ulici.

– Lijepo sam mu ispričala što znam raditi i što imam od opreme. Rekao mi je da dođem kroz par dana. To mi se nije sviđalo jer sam ja htjela početi odmah. – kaže Ljubica. Autostopom se vratila natrag do Ludbrega, pokupila svoju opremu, te ponovno stopirala za Varaždin. – Nemet je bio jako iznenađen. Pitao me kako sam u tako kratkom vremenu uspjela otići u Ludbreg i vratiti se natrag u Varaždin. A ja sva ponosna viknula: stopom! Nakon toga me nije mogao odbiti, počela sam istog dana. –

Ljubica je u radnji gospodina Nemeta provela godinu dana nakon čega je, uz njegovo mentorstvo, položila majstorski ispit s temom ‘Britva i osnovni alati brijača’. Ubrzo nakon toga, 1970. godine, službeno je otvorila brijačnicu u Ulici Petra Zrinskog na lokaciji današnje trgovine mješovitom robom.

Brkovi, pokomporti, tarzanice, fudbalerke i današnja ‘Špiček frizura’

Imala je tada 18 godina i bila je jedina ženska brica u Ludbregu. Radila je dvokratno, od 7 do 12 sati te od 16 do 19 sati. – I brijala sam i šišala. Imala sam stalne mušterije koji su se primjerice brijali svaku srijedu i subotu. Nosili su se brkovi i pokomporti najviše. Od frizura su najtraženije u to doba bile tarzanica, fudbalerka i frizura kakvu danas nosi Špiček. – prisjeća se Ljubica.

U brijačnici je imala ‘čekaonicu’ od 7 sjedećih mjesta koja su, kaže, uvijek bila puna. – Nekad ni to nije bilo dosta, znali su i stajati. Ljudima nekad nije bil problem čekati na red. Razgovarali smo, pričali viceve i uvijek je vladala vesela atmosfera. Za mene su sve mušterije bile iste, bez obzira da li se radilo o kakvom direktoru ili o radniku u pogonu. – dodaje.

‘Ljubica, već te čekaju!’

Na posao je putovala biciklom i nikad nije kasnila. No, mušterije bi već i prije početka radnog vremena čekale pred vratima brijačnica. – Znala sam se voziti prema radnji, a ljudi bi me na putu pozdravljali i vikali: Ljubica, već te čekaju! – govori nam kroz smijeh.

Poznavali su je gotovo svi, no, jednom se desila i obrnuta situacija. – Dok sam bila u kuti svi su me znali, međutim išla sam jednom na skupštinu društva ‘Naša žena’. Zbigecala sam se, kak bi se reklo. Čizmice na visoku petu, kiklja, kaput, šubara i nerc. I hodam je prema sali u kojoj se održavala skupština i vidim niko me ne pozdravlja na ulici, niko me ne pozna. Inače bi uvijek vikali Ljubica! Ljubica! Bok Ljubica! Reko, pa čekaj malo, pa kaj je sad to? Dojdem ja u salu i opet ista stvar. Otvaram vrata i svi se okreću, nikome nije bilo jasno ko je sad to došel. Tek dok sam počela pripovedati onda su me prepoznali. Samo vam bum rekla da nikad više nisam to oblekla na sebe. –

Zanimanje ‘ brijač’ više ne postoji, nije navedeno u šifrarnik nacionalne klasifikacije zanimanja

Godine 1996. Ljubica seli svoju radnju na lokaciju današnje staklarske radionice u ulici Petra Zrinskog. – Moram reći da smo bili jako cijenjeni, a danas dok pogledate zanimanje brijač uopće nije ni navedeno u šifrarnik nacionalne klasifikacije zanimanja, sve se definira kao frizer. To je totalno bez veze. Rijetko koja frizerka zna podbriti mušteriju onako kako treba. A i šišanje je sve samo na brzinu, većinom mašinicom. Dok se sjetim, ja sam znala brijati više pola sata, a tako i šišati. Ali, čini mi se da danas muškarcima kvaliteta brijanja i šišanja ni ne igra veliku ulogu, bitno da je. Nekad je to bilo drugačije, drugačije se i živjelo. – zaključuje.

Ljubica je kroz svojih 39 godina rada ušla u svojevrsnu povijest ludbreških brijača i frizera. Kao što smo već spomenuli bila je jedina ženska brica na području Ludbrega i okolice u to vrijeme, a obučila je i brojne današnje frizere koji ovdje imaju svoje obrte. Da je bolest u tome nije spriječila, radila bi još i dulje.

Mi smo se s njome družili puna 2 sata i možemo vam reći da nam je vrijeme jednostavno proletjelo. Ispričala nam je brojne dogodovštine, ali sigurni smo da ih ima još, mogli bi ih slušati satima.

Iako je možda više nemate prilike toliko često sresti u gradu, vjerujte nam još uvijek je svoja, vesela, vrckava, bez ‘dlake na jeziku’. Nedostaje joj njena radnja i druženje s mušterijama, baš kao što mnogima od njih nedostaje opuštena i vesela atmosfera u Ljubičinom salonu zbog koje nije bio problem malo pričekati na red.

 

U početku je šišala i žene, za zahvalu dobivala jaja, krumpir, orahe, graha..

– U početcima, prije nego sam otvorila svoju radnju, za praksu sam šišala i žene. Primjerice u Čukovcu. Sve bi se skupile u jednoj kući, ja bi došla i šišanje bi počelo. Sjećam se jedne gospođe koja mi je za zahvalu donijela veliku posudu punu oraha. Znala sam se vraćati u Ludbreg s punim biciklom krumpira, graha, jaja.. – prisjeća se dogodovština Ljubica.