Te siječanjske subote nije bilo snijega, ali bilo je pravo hladno zimsko vrijeme. Ona je imala 17, a on 19 godina. Vjenčali su se u crkvi u Martijancu. 60 godina kasnije i dalje su zajedno, jedan kraj drugog, u dobru i zlu, baš kao što su tog sudbonosnog 21. siječnja 1961. godine i obećali.

Ovo je priča o ljudima koji se prije svega poštuju, koji su prepuni dobrote i koji se unatoč svim životnim nedaćama koje su ih zadesile drže ruku pod ruku i zajedno hrabro koračaju kroz život. Priznat ćete, u današnje vrijeme to je vijest.

Upoznali su se kao školarci, kroz smijeh kažu da nije bila ljubav na prvi pogled,više na drugi.

Paula (77) i Josip Štefančić (79) znali su se od osnovnoškolske dobi, onako „iz viđenja”. Njihovom ozbiljnijem upoznavanju kumovao je zajednički susret kod Pauline tete u Ludbregu. – Moj Jožek je živio kod svoje rodbine, obitelji Križaj u Ludbregu koja je znala dolaziti kod moje tete. Nakon tog prvog susreta napisao mi je pismo i tako su simpatije krenule. Nikakvo „hodanje” kao što se to prakticira danas nije bilo dozvoljeno. Rijetko kad smo ostali nasamo. – prisjeća se Paula, a Josip kroz smijeh dodaje – Mame su bile kao policajci, pokazivale strogoću. Tako je to nekad bilo, ali ako je bilo volje uvijek je bilo i načina i vremena za organizirati neki susret. –

Bil je dobar, drag, a bil je i zgodan”

Tako je u počecima veze razmišljala Paula, ali i nakon 60 godina braka situacija je gotovo ista. – Spreman je uvijek svima pomoći, bio je i još uvijek je radišan. Voli otići u vinograd, voli šetati, tu i tamo provjeriti kakva je situaciju u automehaničarskoj radioni koju je preuzeo naš sin. Uvijek si nađe neku zanimaciju. – dodaje Paula.

Oboje su u mirovini, a većinu slobodnog vremena provode u krugu obitelji. Imaju dvoje djece – Jasminku i Damira, četvero unučadi – Anju, Karla, Ivanu i Luku te praunuka Iana. S njima su proslavili i ovaj dijamantni pir. – Prije deset godina proslavili smo 50. godišnjicu braka. Tada smo imali malu feštu u restoranu, bila je kao prava mala svadba s tortom i svime. Ne sjećam se točno, ali mislim da 1961. na svadbi nismo ni imali tortu, bili su kolači. Ovoga puta okruglu godišnjicu smo obilježili doma uz najužu obitelj. Djeca i unuci ukrasili su prostorije i bilo je baš lijepo. Nismo mogli ni očekivati da ćemo toliko godina dočekati skupa. – kažu supružnici.

Na uobičajeno pitanje o receptu za ovakav bračni staž odgovaraju da je najvažnije poštovanje.

– Trzavice i problemi su sastavni dio života, oni su samo zapreka koju trebate zajedno riješiti, a ne se okretati jedan od drugoga. Mi nikad nismo pomišljali na rastavu, to nije bila opcija. Funkcionirali smo na način „danas smo se posvađali, sutra ćemo se natrag pomiriti”. – kaže Paula.

Poštivali smo se međusobno. Bilo je prekrasnih dana, ali bilo je i tužnih dana, svašta nam se izdešavalo. Krenu suze, no unatoč svemu stisnete zube, gurate naprijed i jedno drugome ste potpora u tome. Zaborava nema, ni na lijepe ni na tužne dane. Danas mnogi parovi pokleknu već na prvi znak nekog neslaganja i problema jer niti jedna niti druga strana ne žele popustiti, „prekosnuti” neke stvari i biti si međusobna potpora. Mislim da je to najveći današnji problem. – zaključuje Josip.

Mi o supružnicima Štefančić i njihovom braku nemamo više što puno za dodati jer oni kad su jedno drugom rekli “i u dobru i u zlu”, to su stvarno i mislili.

Svadba, 21.1.1961.

Proslava 50. godišnjice braka

Prvo pismo „preživjelo” požar

Prvo pismo koje je Josip poslao Pauli, a koje je spomenuto na početku teksta, „preživjelo” je nesretni požar koji je devedesetih godina zahvatio njihovu obiteljski kuću. Danas ga čuvaju u obiteljskom albumu u kojem se nalaze i slike njihova vjenčanja.