);
Proslavili 60 godina braka uz svoje najmilije

Proslavili 60 godina braka uz svoje najmilije

Te siječanjske subote nije bilo snijega, ali bilo je pravo hladno zimsko vrijeme. Ona je imala 17, a on 19 godina. Vjenčali su se u crkvi u Martijancu. 60 godina kasnije i dalje su zajedno, jedan kraj drugog, u dobru i zlu, baš kao što su tog sudbonosnog 21. siječnja 1961. godine i obećali.

Ovo je priča o ljudima koji se prije svega poštuju, koji su prepuni dobrote i koji se unatoč svim životnim nedaćama koje su ih zadesile drže ruku pod ruku i zajedno hrabro koračaju kroz život. Priznat ćete, u današnje vrijeme to je vijest.

Upoznali su se kao školarci, kroz smijeh kažu da nije bila ljubav na prvi pogled,više na drugi.

Paula (77) i Josip Štefančić (79) znali su se od osnovnoškolske dobi, onako „iz viđenja”. Njihovom ozbiljnijem upoznavanju kumovao je zajednički susret kod Pauline tete u Ludbregu. – Moj Jožek je živio kod svoje rodbine, obitelji Križaj u Ludbregu koja je znala dolaziti kod moje tete. Nakon tog prvog susreta napisao mi je pismo i tako su simpatije krenule. Nikakvo „hodanje” kao što se to prakticira danas nije bilo dozvoljeno. Rijetko kad smo ostali nasamo. – prisjeća se Paula, a Josip kroz smijeh dodaje – Mame su bile kao policajci, pokazivale strogoću. Tako je to nekad bilo, ali ako je bilo volje uvijek je bilo i načina i vremena za organizirati neki susret. –

Bil je dobar, drag, a bil je i zgodan”

Tako je u počecima veze razmišljala Paula, ali i nakon 60 godina braka situacija je gotovo ista. – Spreman je uvijek svima pomoći, bio je i još uvijek je radišan. Voli otići u vinograd, voli šetati, tu i tamo provjeriti kakva je situaciju u automehaničarskoj radioni koju je preuzeo naš sin. Uvijek si nađe neku zanimaciju. – dodaje Paula.

Oboje su u mirovini, a većinu slobodnog vremena provode u krugu obitelji. Imaju dvoje djece – Jasminku i Damira, četvero unučadi – Anju, Karla, Ivanu i Luku te praunuka Iana. S njima su proslavili i ovaj dijamantni pir. – Prije deset godina proslavili smo 50. godišnjicu braka. Tada smo imali malu feštu u restoranu, bila je kao prava mala svadba s tortom i svime. Ne sjećam se točno, ali mislim da 1961. na svadbi nismo ni imali tortu, bili su kolači. Ovoga puta okruglu godišnjicu smo obilježili doma uz najužu obitelj. Djeca i unuci ukrasili su prostorije i bilo je baš lijepo. Nismo mogli ni očekivati da ćemo toliko godina dočekati skupa. – kažu supružnici.

Na uobičajeno pitanje o receptu za ovakav bračni staž odgovaraju da je najvažnije poštovanje.

– Trzavice i problemi su sastavni dio života, oni su samo zapreka koju trebate zajedno riješiti, a ne se okretati jedan od drugoga. Mi nikad nismo pomišljali na rastavu, to nije bila opcija. Funkcionirali smo na način „danas smo se posvađali, sutra ćemo se natrag pomiriti”. – kaže Paula.

Poštivali smo se međusobno. Bilo je prekrasnih dana, ali bilo je i tužnih dana, svašta nam se izdešavalo. Krenu suze, no unatoč svemu stisnete zube, gurate naprijed i jedno drugome ste potpora u tome. Zaborava nema, ni na lijepe ni na tužne dane. Danas mnogi parovi pokleknu već na prvi znak nekog neslaganja i problema jer niti jedna niti druga strana ne žele popustiti, „prekosnuti” neke stvari i biti si međusobna potpora. Mislim da je to najveći današnji problem. – zaključuje Josip.

Mi o supružnicima Štefančić i njihovom braku nemamo više što puno za dodati jer oni kad su jedno drugom rekli “i u dobru i u zlu”, to su stvarno i mislili.

Svadba, 21.1.1961.
Proslava 50. godišnjice braka

Prvo pismo „preživjelo” požar

Prvo pismo koje je Josip poslao Pauli, a koje je spomenuto na početku teksta, „preživjelo” je nesretni požar koji je devedesetih godina zahvatio njihovu obiteljski kuću. Danas ga čuvaju u obiteljskom albumu u kojem se nalaze i slike njihova vjenčanja.

error: Sadržaj je zaštićen !!
Skip to content