Krov nad glavom, toplina vlastitog doma, osjećaj sigurnosti, ‘vedro’ nebo, druženje s obitelji i dragim ljudima..sve to i još puno više, su stvari koje nerijetko uzimamo zdravo za gotovo. I to je tako pogrešno. Nažalost, toga postanemo svjesni tek kad se desi nešto poput rata u Ukrajini. Kada sretnemo bol, patnju i tugu u očima ljudi koji su iz ratom pogođenog područja stigli u naš grad u potrazi za skloništem, utočištem. Ljudi kojima je sve naše strano, ali ipak i to naše strano je trenutno bolje od sveg onog poznatog što su ostavili u svojoj domovini. Za 3,5 milijuna Ukrajinaca toplina vlastitog doma, osjećaj sigurnosti, druženje s obitelji i dragim ljudima trenutno je velikim dijelom luksuz. U strahu i nevjerici zbog situacije koja je snašla njihovu zemlju bili su primorani spakirati se i napustiti svoje domove, prijatelje i članove obitelji.
Mnogi su utočište i barem neki oblik sigurnosti pronašli u Hrvatskoj, pa i u našem gradu. Među njima su i Marina i Olesya, dvije sestre koje su u Ludbreg stigle s troje djece i psom.
– U blizini Ludbrega imamo sestru i šogora koji su nam uz pomoć Gradskog društva Crvenog križa pronašli smještaj u Vinogradima Ludbreškim. Neizmjerno smo im zahvalni jer se ovdje osjećamo sigurno. Priroda je predivna, a ljudi neopisivo prijazni i dobri. Svako jutro nas netko dođe pogledati, provjeriti kako smo i jako smo im zahvalni na tome. – kaže nam Olesya koja je zajedno s petogodišnjom kćerkom Veronikom napustila Odessu jednako kao i Marina s jedanaestogodišnjom Nastayom i devetogodišnjim Alekseyom.
– Doslovno smo se spakirali u nekoliko minuta i krenuli prema Hrvatskoj, prema Ludbregu. Putovanje je trajalo pet dana, krenuli smo 1. ožujka, a stigli 6. ožujka. Prisjeli smo u Rumunjskoj gdje smo odspavali i krenuli dalje. – pričaju nam i dodaju kako je dio obitelji ostao na ratnom području. Olesyina 24-godišnja kćer koja se ove godine trebala udati ostala je sa svojim zaručnikom, a sin njihove polusestre koja je u Ludbreg presila prije nekoliko godina također je bio primoran ostati.
– Naši muževi također su morali ostati. Dušom i srcem smo s njima, strah nas je, ali nastojimo to ne pokazati pred djecom. Oni pohađaju online nastavu tako da im to malo popuni vrijeme ovdje. Često odemo kod sestre, šogora i njihove obitelji, pa vrijeme provedemo s njima. U kontaktu smo i s drugim Ukrajincima koji su ovdje u Ludbregu pa se družimo. Ipak je lakše kad je kraj vas netko ‘vaš’. Popunimo nekako vrijeme. – kažu sestre i dodaju kako je jedini problem ovdje jezična barijera.
– Mi ne pričamo engleski, pa se onda često razgovaramo ‘i rukama i nogama’. Doduše, sada postoje razne aplikacije koje nam služe kao prevoditelji pa koristimo i to. Ali ukrajinski i hrvatski su zapravo dosta slični jezici pa neke stvari možemo razumjeti ako i jedni i drugi pričamo polako. –
Ova ukrajinska obitelj, kao i sve druge, nada se što bržem smirivanju situacije i što bržem povratku u Ukrajinu jer tamo je, kažu, njihov cijeli život, njihova obitelj, prijatelji, njihov posao. Marina se bavi dizajnom interijera, a Olesya prodajom nekretnina.
– Svakodnevno smo u kontaktu s muževima, s ljudima koji su ostali i koji trenutno žive pod svakodnevnim uzbunama. To je nešto neopisivo užasno. – kažu nam sestre koje i u svoj ovoj boli i strahu i dalje pronalaze snage da one ponude svoju pomoć drugima.
– Željele bismo pomoći i Gradskom društvu Crvenog križa Ludbreg i svima kojima je potrebna bilo kakva pomoć. To je najmanje što mi možemo u odnosu na ono što su svi ovi ljudi učinili za nas. – poručuju.
Nekoliko stotina metara dalje smještena je još jedna ukrajinska obitelj. Ahmad, njegova supruga Oleksandra, kćer Kateryna i baka Nela stigli su iz Kijeva, jedne od glavnih i najteže pogođenih meta. Izbora stoga nisu imali, spakirali su osnovne stvari i krenuli na put u nepoznato.
– Znali smo da će Kijev biti jedna od glavnih meta tako da nismo dugo dvoumili i krenuli na put. Putovali smo pet dana jer smo poprilično dugo čekali na moldavijskoj i srbijanskoj granici – objašnjava nam Kateryna koja radi kao kreator online sadržaja za jednu kanadsku firmu, stoga odlično priča engleski.
Smještaj u Ludbregu pronašli su upravo zahvaljujući pomoći njenog šefa.
– On je kontaktirao svog prijatelja ovdje, koji nam je onda ubrzo pronašao smještaj. Osjećamo se, naravno, puno sigurnije ovdje. Imamo osjećaj da bi ovo ovdje bio divan odmor da situacija nije takva kakva jest. – kaže Kateryna koja se zajedno s obitelji nastoji prilagoditi svemu što ih je, ni krive ni dužne, zadesilo.
– Tata je pronašao online posao na pola radnog vremena, mama se nastoji prilagoditi cijeloj situaciji, a baka vrtlari, to joj pomaže da barem nakratko odvrati misli. – kaže na 23-godišnja Ukrajinka i dodaje kako im je najteže bilo prvi tjedan kad su stigli.
– Loše smo spavali i bili jako zabrinuti za ljude koji su ostali, za našeg djeda koji nije htio ići s nama, naše prijatelje. Sada smo malo bolje jer znamo da su se i oni maknuli iz Kijeva u zapadni dio države koji je nešto sigurniji trenutno. – priča nam.
Život im se gotovo preko noći preokrenuo naglavačke.
– Imali smo dobar život, roditelji su vodili svoj posao s odjećom, djed i baka su u mirovini i uživali su u svemu dobrome što to donosi sa sobom. I onda smo odjednom, kao i brojni drugi Ukrajinci, ostali bez toga. Morali smo otići, ni krivi ni dužni, napustiti sve što smo poznavali i otići potražiti sigurnost u nepoznato. – kaže nam Kateryna koja se nada kako će sve ovo brzo završiti. – Nadamo se da će sve završiti kroz nekoliko mjeseci, jer ako neće svi ćemo morati donijeti odluku o tome kako započeti novi život negdje drugdje. Ako potraje bojim se da se nećemo imati gdje vratiti. – zaključuje.
Istu sudbinu s njima dijele i sestre Tatyana i Alena koje su iz Zaporožja stigle u Karlovec Ludbreški.
– U Ukrajini je bilo najteže pronaći način da odete iz države. Mama je ostala u gradu u kojem živi jer jednostavno ljudi ne mogu otići iz njega, zabrana je. Nama su pomogli dobri ljudi koji su nas smjestili u vlak koji nas je odveo u Krakov u Poljsku. Iz Poljske smo autom došli ovdje. Sestra, njen sin Michail i ja. – priča nam Tatyana koja je u Karlovec Ludbreški došla u obitelj svog dečka.
– Ljudi su nas jako dobro prihvatili, a budući da sam stigla u obitelj svog dečka osjećam se sigurno i ne bojim se. Zato sam i došla baš ovdje. – kaže nam Tatyana koja jako dobro priča hrvatski pa joj je idući cilj ovdje pronaći posao.
– Ja bih voljela ostati ovdje, zaposliti se. Imam tu sve što mi treba. Sestra ima u planu vratiti se. Njoj je bilo jako teško i teško se priviknula na ovo sve, ali ljudi joj nastoje pomoći. Pričaju s njom, pokušavaju je barem malo oraspoložiti i opustiti. Kako će to sve završiti vidjet ćemo. Nadamo se onom najboljem. – kaže nam Tatyana.
I mi se nadamo kako će sve ove obitelji pronaći svoj mir i ostvarenje trenutno svima iste želje, a to je završetak rata u njihovoj domovini. Ako ih sretnete na ulicama grada poklonite im osmijeh ili toplu riječ podrške, to je najmanje što možete, a ne košta vas ništa.
Na kraju ovog teksta vratit ćemo se na misao s početka. Okrenimo se oko sebe, budimo zahvalni i cijenimo sve što imamo…baš kao da svakog trena to možemo izgubiti.
‘Sutra nema nitko zagarantirano – niti mladi, niti stari. Možda danas posljednji put promatraš one koje voliš. Zato nemoj biti neodlučan, učini to danas, jer ako se pokaže da sutrašnji dan ne dočekaš, žalit ćeš za danom u kojem ti je nedostajalo vrijeme za jedan osmijeh, za jedan poljubac, za jedan… obzirom da si bio prezauzet da bi im prenio svoje osjećaje, emocije i posljednje želje. Budi stalno blizu onih koje voliš, govori im na glas kako ih trebaš, kako ih ljubiš i budi prema njima dobar; nađi vremena i reci im ‘žao mi je’, ‘oprosti’, ‘molim te’, ‘hvala’ i sve ostale riječi ljubavi koje poznaješ. Upamti, nitko ne zna i neće pamtiti tvoje skrivene misli, osjećaje, emocije.’ G. G. Márquez
