Ponedjeljak je, 13. prosinca. Bliži se 9 sati stoga pripremamo svoje tekice i fotoaparate te polako krećemo prema Vinogradskoj 1, prema sjedištu ludbreškog Crvenog križa. Ulazimo u prostorije društva koje su zatrpane tetrapacima mlijeka, bocama ulja, pakiranjima tjestenine, šećera, soli, vrećicama juha…
– Ovo su potrepštine koje smo kupili zahvaljujući donacijama prikupljenima u sklopu akcije ‘Solidarnost na djelu’ koja se provodila tijekom listopada. Danas ćemo to sve zapakirati i krenuti s podjelom. – upoznaje nas sa situacijom ravnateljica Mirjana Jerbić. S njom smo dogovarali ovaj izlazak na teren stoga s njom dogovaramo i posljednje detalje te raspored obilaska.
Nakon kratkog brifinga pozdravljamo se s ekipom, oblačimo prsluk Crvenog križa i krećemo posjetiti neke od korisnika o kojima brinu gerontodomaćice. Na teren s nama ide i Tomislav Havaić, dugogodišnji zaposlenih Crvenog križa koji će nas voditi od mjesta do mjesta, od sela do sela, od korisnika do korisnika.
– Iako živim na ludbreškom području tek sam nakon zaposlenja u Crvenog križu i aktivnog rada na terenu upoznao sve te ulice, zaseoke i mjesta. Netko tko ide prvi puta bi se zasigurno teško snalazio. – objašnjava nam Tomislav kojem ovim putem zahvaljujemo na strpljenju, ali i dobrom društvu.
‘Moje Zlatice meni priskoče dok ja nešto ne mogu. Puno mi to znači.’
Prva adresa – samačko domaćinstvo u selu Hrastovsko.
– Idemo do jednog korisnika koji je pravi primjer pozitive. Vidjet ćete sami. – priprema nas Tomislav. Ulazna vrata kuće otvara nam Zlatica Vrbanić, gerontodomaćica koja trenutno brine o gospodinu Ivanu Matuliću. S njom na terenu je i gerontodomaćica Zlatica Cindori.
– Obično zajedno obilazimo korisnike. Kod gospodina Matulića dolazimo svakog ponedjeljka, odnosno jednom tjedno. – objašnjavaju nam. Zlatica Vrbanić posao gerontodomaćice obavlja skoro dvije godine.
– Kad je stigla korona ostala sam bez posla, pa bi se moglo reći da su me životne prilike odvele u ovo. Nije mi teško, treba imati puno empatije i osjećaja za potrebe korisnika. Obično se radi o nekim fizičkim poslovima, čišćenju, pripremi i nošenju drva, odlasku u dućan i ljekarnu, ali nerijetko je dovoljno i samo malo razgovora. – priča nam gerontodomaćica i dodaje kako je gospodin Matulić jedan od samostalnijih korisnika.
Ivan je zbog šumske nesreće u invalidskim kolicima već 15 godina. Puno toga još uvijek može sam, no za neke mu stvari pomoć ipak dobro dođe.
– Moje Zlatice meni priskoče dok ja nešto ne mogu. Dosta sam mobilan još uvijek, ali neke stvari si jednostavno ne mogu sam odraditi, poput cijepanja drva i slično. To odrade one. – priča nam gosp. Matulić koji ne dozvoljava da mu njegova situacija diktira raspoloženje. – Čujte, ja sam u invalidskim kolicima već 15 godina i te godine računam puta dva. Znači da sam u tih 15 godina zapravo ostario 30 godina. Po tome sam stari kaj metuzalem već, al gledajte kak se još dobro držim. – kroz smijeh nam govori Ivan i dodaje kako je poanta priče ne zapustiti se.
– Lako je odustati od svega, ali treba se boriti, pomiriti sa situacijom, ne se prepustiti crnim mislima, ostati pozitivan i uvijek naći nešto dobro u svakom danu. –
U dobrom i veselom raspoloženju pozdravljamo se s našim domaćinima i produžujemo dalje na teren, do Sigeca Ludbreškog gdje nas toplo dočekuje Ljubica Zember zajedno sa svojom gerontodomaćicom Danicom Blatarić.
‘I dok nema puno posla drago mi je da je tu jer me rado nasmije i barem na tren skrene misli.’
– Sama sam, muž mi je umro, djece nemam, borim se s karcinomom, ne izlazim previše. Moja Danica mi je zato velika utjeha. Obavi mi sve kaj mi god može, od nekih poslova u dvorištu do doktora, ljekarne, pošte, pomaže mi i u čišćenju i u svemu što ja više ne mogu sama. I dok nema puno posla drago mi je da je tu jer me rado nasmije i barem na tren skrene misli. – otvoreno nam govori Ljubica koju smo iznenadili svojim posjetom. Gerontodomaćica Danica gospođu Ljubicu posjećuje tri puta tjedno od srpnja ove godine.
– Meni je to prva godina kako radim ovaj posao. Mislim da sam se jako dobro snašla i prilagodila. Smirena sam osoba i to mojim korisnicima odgovara. Ono što mogu pomoći pomognem i stvarno to radim od srca. Lijepo mi je raditi. – kaže nam Danica koja je u ovih pet mjeseci s Ljubicom stvorila odnos pun poštovanja i povjerenja. Vidi se to po načinu na koji pričaju jedna o drugoj.
– Imam nećake koje jako volim, ali ih zbog bolesti ne mogu čuvati. Njihovi roditelji moraju radit, takav je današnji tempo života i rijetko se viđamo. Ja sam vam onda sama i zato mi je drago da mi Danica dojde. Baš ju čekam i baš joj se veselim. Jako mi je drago da je taj projekt zaživio jer meni puno znači. Sretna sam dok mogu biti doma, leći u svoj krevet, a ne na tuđi, u domu. – zahvalna je Ljubica koja si dane krati heklanjem.
– Prije sam vam puno delala na domaćem platnu, velike stolnjake, čak smo i preživljavali jedno vrijeme od toga. Sada mi je to zanimacija to me ispunjava i čini mi radost kad mogu nekome pokloniti nešto. – objašnjava Ljubica. Tome smo svjedočili i sami jer nam je kod odlaska s veseljem poklonila heklanog anđela. Hvala draga Ljubice!
‘Ja vam nisam stara! Čekam mladost.’
Put nas dalje vodi do Velikog Bukovca i gospođe Ane Fotak. U hodniku kuće dočekuje nas nasmijana i pričljiva baka, nikad ne bismo rekli da se radi o 98-godišnjakinji. – Ja vam nisam stara! – odmah nas ‘upozorava’ i govori kako ju zdravlje unatoč godinama još uvijek dobro služi, samo uha malo otkazuju poslušnost pa teže čuje. Lijekove ne pije nikakve. – Da ih pijem možda bi bila malo mlajša. – šali se Ana koja u samačkom domaćinstvu živi već 50 godina, od kako je muž umro. Svako jutro obavezno čita novine, rado kuha sarmu, hladentinu, faširance, peče kolače, veseli se posjetu kćeri i unuke iz Varaždina. – Uvijek ih nekaj dočeka na stolu i tak bude dok god budem ja mogla. – kaže Ana. Ipak postoje neke stvari koje više ne može, pa tu uskaču Radmila Štefanec i Nevenka Povijač.
– Danas smo počistile kući i još nas čeka donošenje drva za ogrjev kako bi Ana imala za idućih par dana, dok ponovno ne dođemo. Zadovoljne smo svojim poslom. Sprijateljile smo se s našim korisnicima i oni jedva čekaju da dođemo, koliko zbog fizičkog posla toliko i zbog razgovora koji im jako fali jer svi žive sami. – govore nam gerontodomaćice koje uz Anu zajedno brinu još o 13 korisnika.
– Jako dugo nisam htjela pristati na pomoć u kući jer sam sve mogla sama. Ali u ovih par mjeseci kolko me moje dekle posjećuju puno mi je lakše. To su vam tak dobre pucke. Ne treba im nikaj reči, sve same vide i naprave. Jedva čekam da mi dojdeju. – hvali Ana svoje gerontodomaćice koje joj dolaze po potrebi, obično dva puta tjedno. -Al znate, dok si malo bolje razmislim, bolje je dok ih nema, onda si drva prešparam. – šali se opet. Uistinu se radi o jednoj veseloj i druželjubivoj baki koju smisao za humor ne napušta i jedna je od onih koje vam svojim prisustvom popravljaju dan. Dogovaramo s njom zdravicu za 100. rođendan, pozdravljamo se s ekipom i krećemo dalje pritom se nadajući da ćemo i mi u svojoj starosti biti barem upola toliko veseli, zabavni i pozitivni kao što je Ana Fotak.
Odlazak van kuće radi nabavke namirnica i lijekova najveći je problem svim korisnicima, posebice zimi
Nastavljamo put prema Svetom Petru Ludbreškom gdje posjećujemo Franju Štefanca, korisnika o kojem brine gerontodomaćica Ljuba Rupec. – Franjo je moj korisnik već duže vrijeme, još od kako sam radila kao gerontodomaćice u gradskom projektu. Već smo uhodana ekipa. – priča Ljuba.
Franjo je radio kao strojobravar u ludbreškoj Opremi te u bukovečkom i ludbreškom mlinu. Uz stalni posao radio je i poljoprivredu sve dok ga prije 17 godina nije zadesila nesreća koja ga je smjestila u invalidska kolica.
– Puno mi znači Ljubina pomoć posebno sad kad sam ostao sam i kad se baš ne mogu kretati po vani. Ode mi u dućan, u ljekarnu, po drva, svugdje gdje treba. – objašnjava. Gerontodomaćica kaže kako je upravo odlazak van kuće radi nabavke namirnica i lijekova najveći problem svim korisnicima, posebice zimi. U ljeti je nešto drugačija situacija. – Imam rampu, flašencuga kak ja velim, ispred ulaza u kuću i po ljeti mogu lakše izaći van i otići negdje. Doduše nekad malo zaglavi, ali u principu mi služi. – priča nam kroz smijeh. Često onda na svojim električnim kolicima otputuje u gorice, kod nećakinje pa čak i do Ludbrega.
Zimske si mjesece pak krati uz glazbu, svira trubu. – Bio sam četiri godine u domu u Varaždinu pa sam tamo pisao i pjesme. Sada samo sviram. Naučio sam još u mladosti od Josipa Golubića, nekadašnjeg glazbenog profesora. – objašnjava Franjo i dodaje kako u ovom periodu za njega nema baš puno poslova koje može raditi unutar kuće, osim kuhanja. Posjet Ljube mu zato malo ispuni vrijeme.
– Kad ste sami često razmišljate o nekim negativnim stvarima, to vas lako odvuče. Dok imate društvo lakše je. – zaključuje Franjo Štefanec. Pozdravljamo se, zahvaljujemo na finim fritulama koje smo kušali i ostavljamo Franju u dobrom društvu njegove gerontodomaćice.
‘Jedini posao koji im nedam da rade je nošenje drva.’
Sjedamo u kombi i krećemo prema Hrženici kod gospodina Mirka Kirjakovića. Da smo stigli koju minuticu ranije svjedočili bismo ni više ni manje nego šišanju. – Morale smo zbigecati našeg Mirka, kaj bu lepo ispal na sliki. – šale se njegove Božice koje smo zatekli već na drugom poslu, peglanju odjeće i pospremaju kuće. Božica Gomaz njegova je gerontodomaćica već skoro 4 godine, a od nedavno ga posjećuje u društvu Božice Gašparić.
– Božica Gomaz je u početku bila gerontodomaćica mojoj supruzi koja je imala Alzheimera i nismo ju smjeli ostavljati samu. Puno nam je to značilo tada jer nam je trebalo otići i po lijekove i u dućan i obavljati neke stvari. Nekad je ona to obavljala, a nekad je ostala sa suprugom pa sam ja obavljao poslove. – prisjeća je Mirko. Pomoć u kući je ostala i nakon suprugine smrti, kada se malo razbolio i Mirko. – Podsjete me kad moram naručiti lijekove, podižu ih u ljekarni, idu mi u dućan u Ludbreg ili u Varaždin kad trebam nešto na veće, plaćaju račune, čiste kuću, peglaju odjeću, ošišaju me.. Svašta mi pomažu i zahvalan sam im na tome. – kaže Mirko i dodaje kako im jedan posao ipak ne dozvoljava raditi, a to je da nošenje drva. – To je moj posao, moram se kretati malo i razgibavati. U ljeti kosim travu, moram biti aktivan jer ako si dozvolim da se ulijenim onda će mi biti teško. – objašnjava Mirko. Pozdravljamo se s njima i ostavljamo ih u poslu.
Ja sam zadovoljna!
Iduća adresa na koju stižemo je Hrastovljan. Pred ulaznim vratima kuće čekamo da nam se pridruže Gordana Rak i Snježana Tomašić, gerontodomaćice koje brinu o gospođi Nadi Fajt. Ulazimo zajedno. – Joj, pa kaj ste mi danas došli? Baš mi je drago kaj vas vidim. – pozdravlja se sa svojim gerontodomaćicama baka Nada koja je pomalo iznenađena posjetom je nije ovo dan kad joj inače dolaze. Zatekli smo je u izradi ukrasa od krep papira. – Nekad me prsti slušaju, nekad ne, ali trudim se, To mi je zanimacija i to me opušta. – kaže korisnica koja je ovog mjeseca proslavila 81. rođendan.
Pitamo je kako je zadovoljna s uslugom svojih gerontodomaćica. Kratko i jasno nam odgovara: Ja sam zadovoljna! Najviše joj se sviđa što ima s kime popričati jer živi sama već 30 godina. – Ja vam zato morem još, kuham si sama, zanimaciju nekakvu imam stalno. Dobro mi je kaj mi one odu po namirnice i lijekove posebno u ovim zimskim mjesecima. – kaže baka Nada koja se može pohvaliti s petero unučadi. – Kćer živi u Ludbregu, a sin u Bartolovcu. Dođu me posjetiti i oni i unuci, ali svi imaju svoj posao i rade i ne mogu od njih očekivati da skaču čim meni nešto treba. – Upravo zato su tu gerontodomaćice, da joj uskoče kad nitko drugi ne može. Ostavljamo baku Nadu i izradi ukrasa, a mi krećemo prema posljednjoj adresu.
‘Zahvaljujući njoj su mi iscijepali drva na vrijeme’
Odlazimo u Slanje gdje nas čeka Ljuba Kežman sa svojom gerontodomaćicom Ružicom Kelin koja joj je malo prije nego što smo mi stigli donijela lijekove iz ljekarne. Osmijeh od uha do uha, sreća na Ljubinom licu. Veselo nas pozdravlja iako se vidimo prvi puta u životu. Voli kad ima goste. Jeste za sok, kavu? – nudi nas kao i svi korisnici koje smo danas posjetili.
-Baš sam uzbuđena, ne znam što bih vam rekla. Zapravo znam! Prezadovoljna sam Ružicom i cijelim ovim projektom. Pomaže mi sve što mi treba. Najviše su to lijekovi i namirnice do kojih ja ne mogu ovdje u selu. – priča nam Ljuba koja je sama sebi obećala da će biti samostalna i da će se kretati dok god budem mogla pa je tako do nedavno sama kosila dvorište. – Sve što god ja mogu ja ću to i napraviti, ali moram pohvaliti gospođu Ružicu jer zahvaljujući njoj su mi iscijepali drva na vrijeme. Ona ih je onda složila na verandu u sušu iako sam joj i ja htjela pomoći. – govori nam Ljuba koja svakog dana ustaje u pola 6.
– Radila je u restoranu u Zagrebu pa joj je to radna navika. Nerijetko daje savjete o pripremi jela tako da i ja učim od nje. – nadovezuje se Ružica. Njihov odnos je također pun povjerenja što je u ovoj situaciji najvažnija karakteristika.
Ljuba Kežman je bila posljednja korisnica koju smo posjetili. Sjedamo u kombi i vraćamo se na početnu poziciju, u Gradsko društvo Crvenog križa. Putem ‘vrtimo’ sva lica u glavi, ‘isprevrćemo’ sve priče, ‘vrtimo’ dojmove i dolazimo do zaključka.
Posao gerontodomaćice ne razlikuje se mnogo od uobičajenih kućanskih poslova i obaveza u svakom domu. Od plaćanja računa i lijekova do odlaska u nabavku, pranja suđa, prozora, pospremanja. Međutim, ono što je na vrhu liste obaveznih ‘radnih zadataka’ je ipak razgovor koji korisnicima, uvjerili smo se, najviše znači.
