Predstavljena knjiga o svadbenim običajima ludbreške Podravine, mnogi se prisjetili vlastite svadbe

Centar za kulturu i informiranje “Dragutin Novak” i Muzej grada Ludbrega posljednje srijede u studenom predstavili su knjigu etnologa Roberta Kapeša o tradicijskim svadbenim običajima ludbreške Podravine.

Dupkom ispunjena kinodvorana ponovo je potvrdila da ovaj kraj drži do svojih običaja. U jednosatnom programu ispunjenom emocijama, ali i humorom posjetitelji su doživjeli povratak u prošlost, u neke od svojih najljepših životnih trenutaka. Oni mlađi pak slušali su o svadbama bez postojanja društvenih mreža, čuli o posudbama vjenčanica, njihovim kasnijim preinakama u zavjese, košulje, a čuli su i već pomalo zaboravljene riječi kao što su zamudek i slično.

Svadba je jedan od najvažnijih životnih događaja i kao takva neiscrpan je izvor sjećanja, emocija i doživljaja. Svadbeni običaji nerijetko se razlikuju od sela do sela, od mjesta do mjesta, a mijenjaju se i nadopunjuju gotovo iz godine u godinu.

Potaknut time, etnolog Robert Kapeš zaposlen u Muzeju grada Ludbrega odlučio je istražiti svadbene običaje ludbreške Podravine i to iz razdoblja 50-ih, 60-ih, 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća. Istraživanje je ujedno bilo dio njegovog stručnog rada ‘Tradicijski svadbeni običaji ludbreškog kraja’, a rezultiralo je izložbom ‘Neseju robaču, nesu se spuntali‘ koja je u sklopu ovogodišnje Noći muzeja bila održana u izložbenom prostoru dvorca Batthyany. Međutim, na izložbi nije stalo. Bilo je šteta ne ukoričiti te zanimljive podatke i običaje koje je Robert prikupio kroz istraživanje pa je svjetlo dana ugledala i istoimena knjiga.

–Do svega toga je zapravo došlo vrlo spontano. Ja sam u studenom 2021. primljen na pripravništvo u Muzej grada Ludbrega i moj zadatak je uglavnom poglavito bio inventarizacija predmete i to u Bakinoj hiži i dedekovom dvoru. Inventirajući te predmete, naišao sam na neke vjenčanice, stare svadbene slike, velove, rukavice i onda se tu javila nekakva želja za malo boljom kontekstualizacijom tih običaja pa sam krenuo u istraživanje na temelju kojeg sam pisao i stručni rad za polaganje stručnog ispita. Nakon toga krenuo sam s proširivanjem rada i eto, došli smo do ove knjižice. – kaže Robert Kapeš koji nam je objasnio i odakle ovaj neobičan naziv knjige.

– Rad se dugo zvao „Tradicijski svadbeni običaji na području ludbreškoga kraja“, ali kao naziv za knjigu nije dovoljno interesantan i onda sam tražio nešto malo drugačije, što bi odskakalo u radu i bilo dovoljno zanimljivo da stavim kao naslov i odlučio sam se za „Neseju robaču, nesu se spuntali“. Večer prije svadbe je mladenka poslala mladoženji košulju (robaču), ponekad se znala poslati i potkošulja, hlače, ukrašena jabuka (skinčana bi se reklo) i tak dalje. I to su mladoženji onda nosili kumovi, prijatelji, rodbina, klenceri, kako kad. A kako su susjedi obično bili vani na ogradi ili na prozoru pa su sve pratili, obično su, kad su vidjeli ljude da nose košulju rekli „Neseju robaču, nesu se spuntali“, odnosno, nose košulju, znači ipak se budu ženili sutra. – objašnjava autor koji je prilikom istraživanja teme razgovarao si sa nekoliko kazivača koji su mu prepričali svoja iskustva.

– Prilikom razgovora s kazivačima stiče se potpuno jedan drugi dojam, jedna druga dimenzija svih tih običaja, kad te riječi koje inače čitaš na papiru spojiš s nečijom emocijom, pogledom, sjetom. Posebno iskustvo. – dodao je.

Autor knjige temeljito je istražio sve segmente vjenčanja, a koja se bitno razlikuju od današnjih već od samog udvaranja.

– Danas udvaranje funkcionira obično putem društvenih mreža, čak postoje i aplikacije za upoznavanje ljudi, dakle srž njihove funkcije je da spaja ljude u parove što je starijim ljudima sad apsolutno nezamislivo jer su oni sve rješavali bez telefona. Što osobno mislim da je bolje, taj socijalni kontakt je vrlo važan, a nažalost gubi se. Jesi ti s nekim u kontaktu putem mobitela 0-24h, al nije to komunikacija licem u lice. Nekad su se dečki udvarali curama na čeharama, ili primjerice za vrijeme svete mise, znali su gađati nečim djevojke ili ih čupati za pletenice pa da se onda one okrenu i slično. Naišao sam čak na jedan podatak da je ludbreški župnik Bočkaj jednom prilikom, 1936., nekoliko mladića s područja Selnika tužio kotarskoj oblasti za remećenje javnog reda i mira – kaže Robert.

Nakladnik knjige je Centar za kulturu i informiranje ‘Dragutin Novak. Tiskana je u 300 primjeraka i dio je biblioteke Ludbregiana.

-Važno je prisjetiti se da je tradicija dio kolektivnog nasljeđa neke nacije ili društvene zajednice. Iz tih je razloga važno istražiti i zapisati tradiciju. Ne smijemo smetnuti s uma da mi u ovom trenutku također stvaramo tradiciju koju će jednog dana netko istraživati i zapisivati. Bit će vrlo zanimljivo vidjeti kakve su razlike, a koje će biti sličnosti. Ovo istraživanje je važno za kolektivno pamćenje lokalne zajednice i lokalnu povijest. – prilikom predstavljanja knjige istaknuo je ravnatelj Centra za kulturu i informiranje ‘D. Novak’, Branko Dijanošić.

Uz predstavljanje knjige posjetitelji su imali prilike doživjeti već zaboravljene svadbene običaje. Na promociji knjige gostovali su Habeki, KUD Anka Ošpuh i učenice OŠ Veliki Bukovec, Franka i Katja. Svaki gost na ulazu je dobio svadbenu kiticu, Habeki su ih dočekali koračnicom, a jeli su se i prfkači.

Ono što posebno raduje jesu planovi mladog autora tako da bi Ludbreg kroz nekoliko godina mogao dobiti i dugo čekanu monografiju o tradicijskim običajima što je ovaj kraj itekako zaslužio.