);
Objavljen dokumentarni film o povijesti ludbreškog kina

Objavljen dokumentarni film o povijesti ludbreškog kina

Ludbreško kino dio je identiteta grada Ludbrega, a upravo se oko njega u drugoj polovici 20. stoljeća vrtio kulturni život. Bila je svojevrstan sinonim za kulturu. Ugostila je brojne kulturne festivale, kazališne predstave, projicirala filmske klasike, ugostila konferencije, glazbene festivale te koncerte. Postala je dio nas, dio društva. Tu su se dešavale prve ljubavi, otkrivale mlade glazbene nade, tu su odzvanjali smijeh i pjesma publike. Škripavi parket, zastori krpani po nekoliko puta, živine žarulje i prepoznatljive drvene stolice mnogo toga ‘skrivaju’, mnogo su toga vidjele i doživjele. Gotovo šest desetljeća živjela je kao takva, Ludbrežani su „živjeli” kroz nju, ona je utkana u brojna sjećanja. Kinodvorana kakvu pamtimo uistinu je dala ‘sve od sebe’ i bilo je vrijeme da zakorači u neko novo, moderno doba

Početkom godine započela je njena obnova, a svečano otvorenje nove multifunkcionalne dvorane održano je devet mjeseci kasnije, 9. listopada. U novouređenoj multifunkcionalnoj dvorani stvarat će se nove uspomene, upoznati nova filmska lica, desit će se neke nove ljubavi i slušat će se ‘neki novi klinci‘. Međutim, Centra za kulturu i informiranje ‘D. Novak’ svjestan je važnosti prošlosti, stoga je snimio dokumentarni film u kojem je zabilježena povijest ludbreškog kina kao važnog dijela identiteta grada Ludbrega.

Poseban naglasak stavljen je na šezdesete i sedamdesete godine kada kino nije bilo samo mjesto gdje su se gledali filmovi, već je bilo mjesto okupljanja i zabave. Mjesto prvih spojeva, ali i poveznica sa svijetom.

– Ljude su jako zanimali kaubojski filmovi, Mexico i slično, zatim povijesni spektakli koje su obožavali, posebice Stevea Reevesa. To me sjetilo sad na jednu anegdotu. Svi pričaju kako on baca kamenje na konjanike i velike stijene. Gledam ja filma po treći puta i nešto mi je čudno. I onda gledam malo bolje i vidim kako je bacio kamen od recimo 200 kilograma na konjanika i sad konjanik padne na jednu stranu, a kamen padne na drugu stranu što je potpuno nelogično. Kakva je to tehnika, ne? – prilikom snimanja filma prisjetio se anegdota dugogodišnji kinooperater Lujo Kišić koji danas nažalost više nije s nama. On se tijekom svoje karijere kinooperatera nagledao na stotine filmova.

– Dojmili su me se filmovi po tome kako je publika reagirala i poslije i za vrijeme predstave. To je bio „Jedan dan života” od starijih filma, i to ona najstarija verzija. Drugi film, iz recimo novijeg doba je „Ljubavna priča”. Nju smo prikazivali puno puta. To je bio i dosta dugačak film, mislim da je trajao malo više od 2 sata. Prikazivali smo ga puno puta jer smo uvijek imali punu dvoranu. – ispričao je Lujo koji je ljubav prema ovoj vrsti posla naslijedio od oca Vilka.

– Tata je igrao pokretno kino, tata se bavio ovime-onime, a ja sam uvijek bio uz njega i s njim. I kada sam jednom dorastao tome da mogu sudjelovati onda sam počeo učiti. Čim sam krenuo u srednju školu odmah sam uz svoj zanat, inače sam izučeni strojobravar, počeo učiti i za kino operatera. Tak da sam ja praktički od 1963. godine redovito bio u kinu. – ispričao je L. Kišića koji je zahvaljujući gotovo cjeloživotnoj uključenosti u kino prikazivačku djelatnost mogao ponuditi presjek razvoja i pada interesa za kino u Ludbregu.

– Kad je bilo staro kino, ono je bilo uvijek puno, ali to je bilo u ono vrijeme kada uopće nije bilo televizora. Dakle to je bilo 60 – ih kada su televizori bili tek u povojima. Bio je dosta veliki interese i bez obzira na televiziju, koja je u ono vrijeme bila crno-bijela, nije bilo kolora, pa su ljudi radije dolazili tu jer tu je čar velikog ekrana i kolor pogotovo kada smo prikazivali filmove u kinemaskopu. To je bila prva liga. Pojavom televizora to je sve lagano stalo, ali mislim da bi film imao budućnost jer čar velikoga platna nikad ne umire. Veliki ekran je veliki ekran bez obzira što danas imamo televizore po dva metra. Lijepo je doma sjediti u fotelji i gledati film, to je sve lijepo, ali doživljaj u kinu je doživljaj u kinu. Tu je nešto sasvim drugo, posebice sada kada je tehnika počela dočaravati taj film, da se mi osjećamo kao akteri u njemu. I zvuk i slika su sada tako podešeni da se vi osjećate kao da ste u centru zbivanja. Više niste gledaoc koji samo gleda sliku, nego ste gledaoc koji je u tom centru zbivanja. To vam onda donosi nešto čarobnog. Veliki ekran i film ostat će uvijek čarobni i vjerujem da nikada neće izumrijeti, Možda neće biti toliko popularan, ali izumrijet neće nikada. – zaključio je L. Kišić.

 

Lujo Kišić
Lujo Kišić

U sklopu Narodnog sveučilišta (danas Centra za kulturu i informiranje ‘D. Novak’) od samih je početaka djelovalo i pokretno kino koje je prikazivalo filmove u gotovo svim naseljima na području bivše općine Ludbreg – Veliki Bukovec, Mali Bukovec, Hrženica, Sveti Đurđ, Martijanec, Slanje, Bolfan, Sv. Petar, Struga, a povremeno i u drugim selima poput Donje Dubrave, Vidovca, Svete Marije. Šezdesetih je godina njegova popularnost bila na vrhuncu što potvrđuje podatak da je u periodu od 1960. do 1970. održano preko 6000 kino projekcija koje je pratilo preko milijun posjetitelja – gledatelja.

– Teorijski dio funkcioniranja pokretnog kina objasnio mi je Kruno Perin, a praktične stvari Vilko Kišić. Ja sam bio zadužen za Veliki Bukovec. Interes za pokretno kino je bio jako velik. Uvijek je bilo sve puno. Filmovi su se oglašavali uz pomoć plakata po selima, ali i na Radio stanici Ludbreg. – prisjetio se Stjepan Martinković, čovjek koji je brinuli o tehnici kakvu danas više ne poznajemo.

-Bilo je raznih situacija s tehnikom. Jednom prilikom sam mijenjao Vilka i u Donjoj Dubravi i puštao film za petstotinjak gledatelja. Izašla se prva rola i bilo ju je potrebno zamijeniti. No, kad sam malo pogledao oko sebe i primjetio zapravo koliko ljudi ima, ta druga rola samo nikako i nikako nije mogla sjesti. Uhvatila me neka trema i prsti nisu slušali. – kroz smijeh se prisjeća Stjepan Martinković, kinooperater zvan Pišta. Podijelio je s nama i svoje viđenje razloga pada interesa za pokretno kino. – Mislim da je glavni krivac za pad interesa bio rat. Nakon rata jednostavno nismo više imali publiku. Na projekciju bi došlo možda 5 – 6 ljudi, pa se često film nije ni prikazivao. To je pak greška i nas kinooperatera. Računice više nije bilo jer jednostavno broj prodanih ulaznica nije mogao pokriti troškove filma. – zaključuje Pišta.

Stjepan Martinković
Stjepan Martinković

Doživljaj kina iz perspektive gledatelja u filmu je predočila Ivanka Golubić.

– Kada sam imala šest godina prvi put sam bila u kinu. Bilo je to u vrijeme kada je kinodvorana još bila kod Fizira. Sjećam se, film je bio o hobotnicama. Doma sam se vratila puna dojmova, pokazivala sam baki kako se kreće hobotnica. Kada samo išli u osnovnu školu, ravnatelj Milanović dolazio bi u predvorje kinodvorane provjeriti jesu li nam u kinu roditelji. Ako nisu bili, poslao bi nas doma. Kao srednjoškolci, svaku subotu ili nedjelju bili bismo na kinopredstavi. To nam je bio izlazak. Gledali bismo glazbene filmove s Elvisom Presleyem, Doris Day, Dean Martin. Povijesni filmovi poput Kleopatre, Ben Hura, a kasnije filmove poput Doktora Živaga, Ljubavne priče. Kada su se predstave još prikazivale kod Fizira, postojale su predigre. Bile su to zapravo vijesti, a obično bismo gledali kuda su se drug Tito i drugarica Jovanka vozili. Za vrijeme pauza koje su postojale kod prikazivanja išli bismo na klipiće. Najviše mi je u sjećanju ostao film Doktor Živago jer sam već kao gimnazijalka skoro dobila batine. Film je trajao tri sata, a moji su se zabrinuli kad me dugo nije bilo doma. Mama se uputili prema kinodvorani i kad je pred njom ugledala brojne bicikle uvjerila se da kino još traje. Kino ulaznice prodavala nam je teta Draga, a za vrijeme predstave ni muha se nije čula koliko smo svi bili mirni. Sjećam se da su bile gužve kod prodaje karata, a u samom početku postojale su i pretplate. Kino je bilo dupkom puno, čak bismo nekad jedva dobili kartu za balkon. Čini mi se da smo se nekad svi puno više družili nego današnja mladež, a upravo je to kino bilo nam poveznica. – ispričala je Ivanka Golubić -Biba.

Ivanka Golubić
Ivanka Golubić

Što su još sugovornici ispričali o ludbreškom kinu pogledajte u dokumentarnom filmu.

 

error: Sadržaj je zaštićen !!
Skip to content