Književnom večeri s Božicom Jelušić koja se održala 15. listopada u svečanoj dvorani dvorca Batthyany započelo je obilježavanje Mjeseca hrvatske knjige u organizaciji ludbreške gradske knjižnice.

Mjesec hrvatske knjige koji traje od 15. listopada do 15. studenoga ove se godine održava u okviru Godine čitanja, koja je proglašena na prijedlog Ministarstva kulture i medija s ciljem dodatne promocije knjige i čitanja. Tema ovogodišnje manifestacije glasi Hrvatski autori u Godini čitanja, a moto Ajmo hrvati se s knjigom!

Budući da hrvatska pjesnikinja i književnica Božica Jelušić uskoro slavi 70. rođendan, ali ove godine ujedno obilježava i 50. obljetnicu književnog stvaralaštva te jubilarnih 60 objavljenih naslova, Gradska knjižnica i čitaonica ‘Mladen Kerstner’ odlučila je program otvoriti upravo jednim večernjim druženje s njenim stihovima i tekstovima.

Božica Jelušić rođena je u Pitomači (Podravina) 16. prosinca 1951. godine. Završila je studij hrvatskoga i engleskoga jezika. Bavila se različitim poslovima u području kulture i obrazovanja. Do umirovljenja radila je kao srednjoškolska profesorica na gimnaziji u Đurđevcu. Od 1969. godine javlja se u tisku, na radiju i televiziji.

Objavila je preko 60 naslova poezije i proze u gotovo svim literarnim žanrovima (pjesme, pripovijetke, eseji, feljtoni, putopisi, kritike, književnost za djecu, monografije).

Ima opsežnu bibliografiju od oko 700 jedinica. Priredila je i kataloški popratila oko 250 izložaba u Hrvatskoj i BiH, s renomiranim hrvatskim slikarima i kiparima. Bavi se ekologijom, društvenim i političkim radom, te povremeno publicistikom.

Članica je Društva hrvatskih književnika od 1974. godine – imala je tada svega 23 godine.

Božica je bila jedna od najmlađih članica društva, što je veliki pokazatelj kvalitete njenog pisanja. – I tada, kao i sada, pisala sam iz jednog dubokog osjećaja jezika. ‘Vadiš’ iz jako dubokih slojeva. Kao pjesnikinja, mogu reagirati na bilo koji poticaj i mislim da se u tome najbolje vidi ‘jačina’ pjesnika. Ako si formalno član neke književničke udruge ne mora nužno značiti da si ti sad baš nešto književnik. To znači da si ti ispunio neke kriterije i pravila nakon kojih si dobio mogućnost učlanjenja. Društvo hrvatskih književnika je danas građansko društvo, što nekada nije bilo slučaj. Kada sam ja bila primana, 1974. godine, bilo je malo teže uči nego danas. Kriteriji su bili malo stroži. Naime, uz određene kriterije koje sam morala zadovoljiti postojao je i takozvani tajni recenzent koji je predočio preporuku komisiji koja je odlučivala o učlanjenu. Ja sam 15 godina nakon svog učlanjenja saznala da je moj recenzent bio Golub. Dakle, radilo se o jednoj velikoj ozbiljnosti i diskreciji. Danas to više nije slučaj, sve je devalviralo. – objašnjava Božica koja se može pohvaliti i prestižnim nagradama i stipendijama za književni rad. Nositeljica je Fulbrightove stipendije na University of Washington, za akademsku godinu 1986/87. Zastupljena je u čitankama, lektiri i u više od 40 antologija na svjetskim jezicima.

Premda je najpoznatija po svojoj poeziji, ali i prozi te publicističkim zapisima objavljenima u mnogim časopisima, posebna joj je ljubav hrvatska (podravska) izvorna umjetnost pa je, uz vrlo stroge kriterije, objavila niz vrijednih monografskih, esejističkih i polemičkih te publicističkih tekstova o najpoznatijim podravskim izvornim slikarima i kiparima.

Božica Jelušić živi i radi u Đurđevcu, te povremeno u Čepelovcu, na plemićkome imanju Barnagor. U Ludbregu je pak rado viđena gošća i uz naš grad vežu je brojne suradnje. Primjerice, bila je suradnik novinara i publicista Franje Vrtuleka te je surađivala s braćom Dolovski. Naravno, tu su i brojna druženja na književnim večerima, manifestacijama i festivalima.

– Uživam u Ludbregu i smatram ga svojim jednako kao što smatram da su primjerice Đurđevački pijesci i vaši. Ne vidim nikakve opstrukcije da se ja ovdje ne bih osjećala kao doma. Zavičaj je mjesto gdje žive slični ljudi, gdje se govori sličnim jezikom i gdje su kulturne veze ispred svega. Tako je Ludbreg, po meni, moj širi zavičaj. – kaže Božica.

Književnoj večeri u dvorcu Batthyany prisustvovao je i pjesnik, esejist, prevoditelj, publicist, esperantist, kajkavac, ekolog, pripovjedač te profesor Zdravko Seleš koji se osvrnuo na rad i djelovanje hrvatske pjesnikinje. – Duši Božice Jelušić odgovara pjesništvo, ali ona ima i nemirni dio u sebi koji treba aktivizam, pa je tako ona i ekološki aktivist. Međutim, meni je kod nje najvažniji ovaj kajkavski aktivizam. Danas smo u situaciji da se morao boriti za kajkavštinu i staviti je na to važno mjesto na kojem bi i trebala biti. Božica je tu puno doprinijela. Kod kajkavskih pjesnika je zanimljivo da je zapravo većina njih u počecima pisala na štokavštini. I Božica je prvih desetak godina ‘pjevala’ na štokavštini, a onda se dogodila jedna kajkavska pjesma koja je nagovijestila prelazak na kajkavštinu odnosno povratak jeziku zavičaja. Od tog vremena Božica je objavila niz zbirki koje su je vrlo brzo lansirale među najznačajnije suvremene kajkavske pjesnike. – istaknuo je.

Edita Kutnjak Zlatar, Zdravko Seleš, Aleksandar Horvat, Božica Jelušić i Ksenija Mihin

– Smatram da je za nas perovođa nekakvih književnih kancelarija i ljudi koji radimo na ujedinjenju, kako ja volim reći ‘kajkavskih emirata’ odnosno kajkavskog govornog područja, veoma važno da to tako i shvatimo. Jezik je naša poveznica. Jezik daje stanoviti tip osjećajnosti, daje određeni pogled na svijet. – zaključila je hrvatska pjesnikinja i književnica.

Dodatan štih cjelokupnoj večeri dale su ludbreške ‘Pajdašice’, ženska vokalna skupina KUD-a Anka Ošpuh koja je za publiku izvela tri pjesme – Prek čez Drave, Na obloku i Mura tiho šumila te Edita Kutnjak Zlatar i Ksenija Mihin koje su interpretirale tekstove i pjesme Božice Jelušić.

Za kraj napomenimo kako je program vodio Aleksandar Horvat – Aco.