Nekoliko dana prije Ludbreške Svete nedjelje umjesto prečasnog Josipa Đurkana Župu Presvetog Trojstva preuzela su dva mlada svećenika. Radi se o Kristijanu Stojku i Petru Mlakaru koje, uoči Adventa, predstavljamo našim čitateljima. 

-‘Hvaljen Isus i Marija’. Moje ime je Kristijan Stojko i dolazim iz jednog malog međimurskog sela Hlapičine, koje se nalazi između grada Murskog Središća i općine Sveti Martin na Muri. Hlapičina je filijala župe Sv. Martina biskupa u Svetom Martinu na Muri gdje sam primio sakramente kršćanske inicijacije i slavio svoju mladu misu. Sljedeće godine biti će deset godina od moga svećeničkog ređenja i slavlje mlade mise – rekao je velečasni Stojko.

     Već kao dijete mladi Kristijan rado je zajedno sa svojim prijateljima ministrirao, ali igrao i nogomet.

-To su bile dvije stvari koje su me radovale i izgrađivale. Poslije završene osnovne škole upisao sam Klasičnu gimnaziju na Šalati u Zagrebu i Međubiskupijsko sjemenište kao sjemeništarac koji razmišlja o svećeničkom pozivu. Nakon prekrasne četiri godine srednje škole u meni je jačala duboka čežnja da svoj život potpuno posvetim Kristu i nastavim se pripremati za svećeništvo. Upisao sam Katolički bogoslovni fakultet i Bogoslovno sjemenište u Zagrebu gdje sam kroz sljedećih pet godina razmišljao i učvršćivao svoj poziv – nastavio je velečasni Stojko.

Đakonsku službu vršio je u župi Biškupec u Varaždinu. Sveti red svećeništva primio je po rukama biskupa Josipa Mrzljaka u varaždinskoj katedrali 22. lipnja 2013. godine. Službu župnog vikara služio je u zagrebačkoj nadbiskupiji u župi Isusova Uskrsnuća u Sesvetskom Kraljevcu.

-Nakon tri godine biskup me poslao ovdje u Ludbreg, gdje sam također ostao tri godine. Nakon šest godina svećeništva, biskup Josip Mrzljak me poslao u Župu svete Marije Magdalene u Ivanec za župnika gdje sam također ostao tri godine. Sve se nekako do sada okretalo oko broja tri, a to je Presveto Trojstvo. Krajem kolovoza ove godine Biskup Bože Radoš me po drugi put odlučio vratiti u Ludbreg upravo u župu Presvetog Trojstva za župnika moderatora ‘in solidum’ zajedno sa velečasnim Petrom Mlakarom – pojasnio je velečasni Stojko.

     -Moje ime je Petar Mlakar, svećenik sam Varaždinske biskupije, zaređen 10. lipnja 2012. godine. Rodom sam iz Varaždina, iz Župe svetog Nikole biskupa. Drugi sam od trojice sinova Stanislava i Ivančice, a moja su oba brata, Matija i Lovro, oženjeni te sveukupno imam pet nećaka i šestog na putu. Volim reći da su moja braća sretno oženjeni, a ja sretno zaređen – rekao je velečasni Mlakar.

Prvih pet godina svećeničke službe velečasni Mlakar bio je župni vikar u župi svete Marije Magdalene u Ivancu, kada je tamo župnik bio sin naše ludbreške župe, velečasni Zoran Gložinić.

     -Nakon pet lijepih i dinamičnih godina u Ivancu određen sam za službu duhovnika u Međubiskupijskom sjemeništu u Zagrebu, gdje sam proveo sljedećih pet godina. Krajem kolovoza 2022. godine zajedno s velečasnim Kristijanom Stojkom dolazim na službu župnika u Župu Presvetog Trojstva u Ludbregu, gdje je i Svetište Predragocjene Krvi Kristove. I ovdje me Gospodin uči uzdati se u Njega, i to ne bilo kako, nego što dublje i snažnije, savršeno – pojasnio je velečasni Mlakar.

     Citat iz Svetog Pisma, redak iz Prve Petrove poslanice 1, 13: ‘Savršeno se pouzdajte u milost koju vam donosi objavljenje Isusa Krista’ svećeničko je geslo velečasnog Mlakara.

-Kroz razne situacije života doživio sam da me Gospodin poziva na pouzdanje u Njega i Njegovu milost kojom me prati, kao što s istom milošću prati i blizu je svakom čovjeku. S tim pouzdanjem uspješno sam se u svom životu suočio s određenim okolnostima u meni i oko mene koje nisu uvijek bile jednostavne. Primjerice, suočavajući se s određenim strahovima, koji ponekad uhvate čovjeka, doživio sam i doživljavam da je Gospodin vjeran i da neće dati da se postide oni koji računaju na Njega. I najjači strah može se nadvladati uz pomoć Isusa Krista, koji čovjeka hrabri i čija blizina smiruje – poručuje velečasni Mlakar.

U ovo adventsko vrijeme naši ludbreški župnici dijele zajedničke misli, stavove i želje te pozivaju vjernike na molitvu.

     ‘Kršćanski simbol nade ili pouzdanja u Boga jest sidro. Kad se brod usidri za vrijeme oluje na moru, ne mogu ga valovi odnijeti niti na pučinu niti učiniti da se nasuče negdje gdje je plitko, nego brod stoji mirno te, kad oluja prođe, nastavlja plovidbu u smjeru u kojem želi ići. Tako i kršćanin, kada razne unutarnje i vanjske oluje života navale, treba pustiti sidro svojeg pouzdanja u Boga kroz molitvu i onda može ostati smiren i prebroditi svaku teškoću. Zahvalni smo na ovoj službi, jer velika je milost biti u Ludbregu gdje se nalazi relikvija Predragocjene Krvi Kristove. Svjesni smo da je pred nama velika odgovornost u vođenju župe, svetišta i pastoralnog centra. Pouzdajemo se u vodstvo Duha Svetoga i dobre ljude koji će nam na tome putu pomoći. Neka Gospodin blagoslovi naš rad i neka naše svećeničko služenje bude od koristi za dušu mnogim župljanima i hodočasnicima’.