‘Ne odbijam dodatnu odgovornost (obvezu), ali ako mogu, izbjegla bih je. Nisu nas educirali za rad s djecom s posebnim potrebama. Ne okrivljujem ni dijete ni njegove roditelje, ali zašto ga žele upisati baš u moj razred? Toliko je škola u Zagrebu, a još više učitelja. Zašto baš ja? Roditelji žele da se njihov sin socijalizira u običnoj školi. Mogu li mu ja pomoći u tome?’

Misli su to koje je prevrtala u svojoj glavi učiteljica razredne nastave u OŠ Trnjanska, Ivančica Tajsl Dragičević, kad je saznala da bi nagodinu u njen novi razred prvašića trebao stići i Jan, učenik s Down sindromom.

– Neka mi ne zamjeri nitko kada kažem da nisam željela Jana u svom razredu. Ne zato što imam predrasude ili zato što ja imam nešto protiv djeteta koje ima Down sindrom, nego zato što mene na Učiteljskoj akademiji kada sam bila student, a i kasnije na doškolovanju nitko nije usmjerio niti mi pokazao kako bi trebalo raditi s djetetom koje ima bilo kakvih poteškoća, a posebno s djetetom s Down sindromom. – započinje priču Ivančica i dodaje kako je osjećala veliki strah.

– Jedan od najvećih strahova bio je kako će Jana prihvatiti ostala djeca u razredu i kako će reagirati. Ljeto prije nego je trebala početi školska godina mi je bilo baš teško razdoblje. Cijelo vrijeme sam razmišljala kako ću ja to, zamišljala sam si razne situacije i scenarije. Nakon puno neprospavanih noći jednostavno sam odlučila  da ga neću posebno predstavljati. Prvi roditeljski sastanak prošao je savršeno. Zamolili smo svakog roditelja da predstavi svoje dijete. Tako su učinili i Janovi roditelji. Rekli su da je Jan dijete s Down sindromom, objasnili su da će on pohađati ovaj razred i sve je krenulo nekako prirodno. – otkriva učiteljica i dodaje kako je bila ugodno iznenađena Janovim početnim znanjem koje je bilo veće nego što je očekivala.

Budući da je Jan bio prvo dijete s Down sindromom u njenom razredu i da joj je to bilo novo iskustvo, Ivančica je odlučila pisati dnevnik. Smatrala je da bi bilo korisno zabilježiti vlastita razmišljanja i osjećaje te opisati što se sve događalo unutar razreda.

Dnevničke bilješke koje je vodila kroz sve četiri školske godine, točnije od 2007. do 2011., objedinjene su u knjizi ‘Budi dobar kao Jan’ koja je u sklopu programa ‘Ludbreg petkom’ proteklog petka predstavljena u Ludbregu.

Jan se školovao u redovnom odgojno-obrazovnom sustavu po individualiziranom programu uz pomoć asistenta u nastavi. Svake školske godine to je bio netko drugi.

– Dobro je da učenik svake godine ima drugog asistenta jer zahvaljujući osobinama tog asistenta i onome što on traži, učenik usvaja nove oblike ponašanja. Ali, s druge strane, to je jako stresno za djecu s Down sindromom, za roditelje, za okolinu jer postoji određena neizvjesnost o tome tko će to sljedeće godine biti. – objašnjava Ivančica.

Jan je kroz svoje prve četiri školske godine imao 5 asistenta. Bili su to redom Katarina, Ana, Martina, Ana i Roman. – Moram reći da sam ja jako puno naučila od njih, od pripreme prilagođenih materijala do samo pristupa učeniku s Down sindromom. Puno su nam olakšali cjelokupan rad, a i cjelokupno Janovo obrazovanje. – poručuje Ivančica.

‘Bilo me strah i nisam ga željela, a onda me ‘osvojio’. On je nešto najljepše što se meni u mom profesionalnom životu desilo.’

– Prošao je prvi dan, odahnuli smo. Prošao je prvi tjedan, nije bilo strašno kao što sam se bojala da će biti. Prošao je prvi mjesec u kojem su se dešavale razne zanimljive stvari, zgode i nezgode i Jan nam se uvukao pod kožu. Ubrzo su prošle divne četiri godine. – prisjeća se Ivančica i dodaje – Kad ja nisam znala što i kako, Jan je znao. On je toliko poseban da bih vam mogla cijeli dan pričati o njemu, o njegovoj zabavnoj i toploj osobnosti i o svim našim zgodama. Nakon što je završio 4. razred moja i njegova obitelj jako su se zbližile. Postali smo kućni prijatelji. Inače svake godine zajedno slavimo njegov rođendan, međutim ove je godine baš u tom periodu njegova majka bila u samoizolaciji i posjete su bile zabranjene. Nazvala sam Jana da mu čestitam rođendan, a on meni kaže: Znaš Ivančice, svejedno ti meni slobodno pošalješ tortu. – prisjeća se uz smiješak na licu.

Kada s odmakom pogleda na njihovo druženje kroz prve četiri školske godine uvjerena je da ju je ono oplemenilo kao osobu. – Jan me naučio strpljenju i toleranciji, zahvaljujući njemu naučila sam prihvaćati različitosti. Više se ne bojim izazova novih učenika s teškoćama. Štoviše, nakon njega imala sam još nekoliko učenika s Down sindromom, trenutna u razredu imam jednu djevojčicu. Ne bojim se jer znam da ću dati sve od sebe. – pozitivna je.

Ja sam mu se na jednom predstavljanju knjige u Zagrebu pred svima od srca ispričala što ga u početku nisam htjela jer znam koliko sam bila u krivu. Zahvalna sam sudbini na tome što sam baš ja dobila priliku biti njegova učiteljica. – poručuje Ivančica Tajsl Dragičević.

Za kraj spomenimo kako Jan danas ima 21 godinu i ne samo da je uspješno završio prva četiri razreda osnovne škole, nego je uspješno završio srednju školi za smjer pomoćnog kuhara i čeka posao. Kao zaključak svega reći ćemo da ne postoje granice za djecu s Down sindromom. Treba im samo dati priliku i otvoreno srce kakvo je Janu pružila njegova učiteljica Ivančica Tajsl Dragičević. Poslužite se njenim primjerom!

P.S. Obucite različite šarene čarape u znak podrške osobama s Down sindromom. Danas je njihov dan! Skrenimo pozornost javnosti na potrebu uvažavanja različitosti.

Foto: Ivančica Tajsl Dragičević