Nakon popuštanja mjera povezanih s bolešću Covid-19, sportska borilišta polako se pune rekreativcima i sportašima. Nekako su najprije krenuli tenisači-rekreativci koji su prvi dobili mogućnost povratka, naravno uz poštivanje epidemioloških mjera. Hrvačice su već jedno vrijeme u planinama našeg šireg zavičaja, karataši su izašli na „zrak“.
Nogometaši čekaju 10. lipnja koji im je preporučen za početak aktivnosti. Jedni od onih koji su uzeli najveći zamah su mlađe kategorije KK „Grafičar“. Popričali smo s voditeljem škole pri ludbreškom drugoligašu Tomislavom Horvatom. Razgovarali smo na dan kada se obilježila 25. godišnjica smrti velikog Krešimira Čosića. Zanimalo nas je tko je za njega najbolji hrvatskih košarkaš svih vremena.
-Za mene to je Toni Kukoč koji je nekako najduže trajao. Odmah do njega Dražen Petrović. Rađa je bio odličan, u današnje vrijeme Bojan Bogdanović. Čosića nisam pratio, jer sam premlad. –
Prvenstva u kojima nastupaju različite kategorije ludbreškog kluba jednostavno su prekinuta i poništena Odlukom HKS-a 1. travnja, aktom koji nam nije sjeo najbolje.
-Šteta što je donesena takva odluka. Prva ekipa bila nam je nadomak naslova, juniori su bili na regionalnom prvenstvu, mlađi kadeti su se borili za državnu završnicu koja je trebala biti u travnju. Dječaci su osvojili regiju „Sjever“, plasirali su se na državnu završnicu. Kategorije U-9, U-11 bili su u vrhu regije – kaže Tomislav.
S djecom uz voditelja Horvata rade i treneri Kokolek, Papp, Triplat kao i Poljak koji vodi juniore i seniore. S početkom treniranja dečki su počeli 18. svibnja. – Djeca su zadovoljna što napokon treniraju, postali su u ova dva mjeseca klapa, puni su elana. Nadam se da ćemo povećanim interesom popuniti selekcije svih godišta – priča Tomislav.
Odlična je stvar što smo primijetili i da djeca nisu u ova dva mjeseca pala u neku depresiju kao što je to slučaj s mnogim profesionalnim košarkašima o čemu čitamo ovih dana.
Vidjeli smo Varaždin je dobio novo vanjsko košarkaško igralište, prvo izgrađeno nakon tri desetljeća, nakon što su jednostavno „nestala„ kultna igrališta poput „Partizana“, „Banfice“, „Graberja“. Znamo, tradicija se ne može kupiti, no ipak nešto se napravilo. – Htio bih da tako nešto osvane u Ludbregu. Mi smo sportski grad i igralište bi bilo puno od jutra do mraka – zaključuje Horvat.
