Još je sredinom 19. stoljeća, točnije 1857., ludbreški učitelj Antun Ferzić u svojim ljetopisima spomenuo šlafrunge i veselo mnoštvo koje se pod maskami bedari. Od tada su prošle čak 162 godine, a Ludbrežani su unatoč raznoraznim teškoćama i prijeporima, svo to vrijeme uspjeli zadržati tradiciju Fašnjaka. Za ovogodišnji nastavak tradicije treba zahvaliti organizatorima fašničkog spelavanja: udruzi ‘Črni maček ludbreški’, Turističkoj zajednici i Gradu Ludbregu.

    Organizatori svake godine moraju iznova smišljati načine kako da odmaknu ljude od laptopa i mobitela te ih pokrenuti da ustanu iz fotelja i dođu na glavni gradski trg. Tako je ovaj put pronađena dobitna formula i glavne uloge na Ludbreškom fašnjaku dobila su djeca. Na velikoj pozornici Ivan Filipović i Ingrid Hrelja iz 3.b razreda OŠ Ludbreg dobili su uloge princa i princeze karnevala kojima je gradonačelnik Dubravko Bilić osobno uručio ključeve grada. Princ i princeza dijelili su slatke poklone svim organiziranim grupama koje su se predstavile pred pozornicom. Da ne mislite da su samo djeca bila maskirana. Uz djecu iz dječjih vrtića Radost, Iskrica i Smjehuljica osim teta odgojiteljica koračali su i mladi roditelji. I neki razredni odjeli iz OŠ Ludbreg došli su maskirani sa svojim učiteljicama. U krugovima Centra svijeta plesali su i ritmičarke KUD-a Anka Ošpuh, Ludbreške mažoretkinje, plesači Twirling kluba Ludbreg pa čak i Žene iz Centra svijeta. Sve maskirane plesače i sve ostale koje nismo ovdje uspjeli pobrojati snimio je naš Miro, grafički urednik koji je dronom snimio milenijsku fotografiju kada je trg stvarno bio preplavljen maskama i mnoštvom.

    Ludbreški fašnički svati bili su nešto okrnjeni pa su na podiju plesali mladoženja u liku Božidara Pajnića i mladenka u liku visokog Srećka Zagorca. Črni maček u liku Roberta Kelemena plesao je i sa njima i sa svima drugima, a program su vodili Marijan Hrelja i Mišo Gerić. Povorku maškara pratili su članovi Puhačkog orkestra grada Ludbrega, a na čelu povorke stupali su i predstavnici FECC-a: Ivan Kovačić, dopredsjednik slovenske podružnice i Vlado Hvalec, predsjednik slovenskih Korentov.

    E, sad smo došli do trenutka kada se čitao nekad omiljeni ‘Vrabec’ koji na satirični način govori o događajima i postupcima koji nisu dobro napravljeni ili su mogli bolje biti izvedeni. Iako se autor Vrapca jako potrudio skupljajući cijele prošle godine materijal za dvije stranice teksta njega je pozorno slušalo jako malo ljudi. Pa znam, reći ćete da to mališani ionako ne razumiju, ali oni su ionako već ranije otišli kućama, odmah nakon svog nastupa čak ni ne gledajući druge. Evo što o tom problemu nas odraslih, na svojoj Facebook vremenskoj crti, između ostalog piše ludbreški stihoklepec Aleksandar Horvat. Citiramo: ‘I tak dok su vrtići svoje oddelali, i mažoretkinje, i kudovci, to se se pobralo fletno doma. Ostali su oni koji su doma na trgu, oni koji nemaju decu, i oni retki koji su došli pogledati celoga fašnjanskoga programa. Ti isti su i dočekali da se prečita tradicionalni fašnjanski ‘vrabec’. I ve si ja mislim, negda su to ljudi poslušali kak da jim je zadnje i smejali se, pleskali, denes to više nigdo ne posluša. Valjda je negda ne bila tak jaka črna kronika, pak je sima bilo zanimljivo koga se bo preglasilo na ‘vrapcu’. A denes je se to, kak zgleda, preslaba senzacija, nigdo više ne razme ironiju niti se za nju stara, a vrabec se na Dnevniku čita saki dan na državni razini. V širokomu svetu žene bijeju, decu čez oblok hičeju, stoletne babice plačaju globu radi kotla za rakiju, pesi dobivaju kazne za lajanje, ljudi dobivaju zabranu približavanja spomeniku, si glediju kaj se budu dogovorili dva z najlepšim svetskim frizurama i z prstom na črlenomu gombu.

    Na kraju, kak se i priliči, fašnjak je zgorel, za se one koji nemaju čas je po odluki Fašnjanske republike zgorel mom denes, isti dan, namesto v tork kak bi po pravici trebal. K mirisu marmelade dodal malo duhe po skurenomu, z njim su zgorele naše brige i krivice. Ali nek se zna, to vredi za one koji su došli od početka i ostali do kraja. Si drugi koji nemaju ispričnicu, svoje su brige odnesli za sobom. Za nekvu drugu priliku, do nekvoga drugoga Fašnjaka.’