Tri godine istraživanja oblikovale doktorski rad
Foto: Slađana Ivančić
Ponekad zaboravljamo da se u jeku pandemije događaju i brojne lijepe stvari. Neke su obitelji dobile nove članove, neki uplovili u bračne luke, studenti su završili fakultete, srednjoškolci upisali željene srednje škole. Jedna naša sugrađanka također će 2020. godinu upamtiti po važnom događaju – obrani doktorskog rada. Naime, Marija Karla Ivančić, članica Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga, obranila je doktorski rad pod naslovom „Hrvatska zajednica Bračnih susreta u svjetlu postkoncilske teologije o braku i obitelji“ u petak 20. studenoga na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Doktorski rad u fokusu znanstvenog istraživanja ima pokret Bračnih susreta, osobito njegovu metodologiju rada s naglaskom na Hrvatsku zajednicu Bračnih susreta i njeno djelovanje. Kako sama kaže, za vrijeme svog boravka u Sisku uz župnu je katehezu pripreme za sakramente Prve pričesti i ispovijedi nastojala omogućiti i kateheze za roditelje što je bilo jako dobro prihvaćeno.
– Tom prilikom upoznala sam se s roditeljima koji su bili članovi zajednice Bračnih susreta. Bio je to mlađi bračni par čiju sam djecu pripremala za sakramente i ujedno sam bila njihova vjeroučiteljica u školi. Njihova je želja bila da sudjelujem na Bračnom vikendu jer su bili uvjereni kako će mi to pomoći u mojemu poslanju ne samo kao vjeroučiteljice nego i redovnice – kaže nam s. M. Karla te otkriva da je bila prilično skeptična, ali istovremeno i radoznala. – Tako sam 2015. godine s još jednom svojom sestrom pošla na Bračni vikend koji se održavao ovdje u Ludbregu u Pastoralnom centru. Iskustvo bračnog vikenda, kao i saznanje što u skrovitosti i velikodušnosti čine bračni parovi i svećenici za druge bračne parove bilo mi je uistinu pravo otkriće. Kako sam upisala poslijediplomski studij iz pastoralne teologije s težištem na obiteljski pastoral tim više me zanimala povijest zajednice kao i sama metodologija rada koja je doslovce mijenjala živote bračnih parova – kaže s. M. Karla.
Na samoj disertaciji doktorskog rada radila je skoro tri godine.
– Svi oni koji su se upustili u upisivanje doktorskog studija uz rad znaju da je to prilično zahtjevan i mukotrpan posao. Tema rada, Hrvatska zajednica Bračnih susreta u svjetlu postkoncilske teologije o braku i obitelji bila mi je pravi izazov. S obzirom da je o toj temi do sada bilo objavljeno samo nekoliko članaka i jedna monografija jako teško je bilo pisati jer ne postoji skoro nikakve relevantne literature na hrvatskom jeziku. Veliki dio literature bio je na španjolskom i engleskom jeziku, a mnogi statistički podaci koji su se odnosili na doprinos Zajednice Bračnih susreta pastoralu braka i obitelji u Hrvatskoj bili su u arhivu Zajednice ili pak u sjećanjima bračnih parova vikendaša, pogotovo onih koji imaju dugi staž u zajednici – kaže nam s. M. Karla.
Istražujući i povijest Hrvatske zajednice Bračnih susreta došla je do zanimljivog otkrića, što ju je jako razveselilo. – Naime, Bračni susreti su u Hrvatskoj prvi put održani 1976. u Opatiji zahvaljujući bračnom paru Franku i Nives Jelich iz Amerike koji su bili porijeklom Hrvati s Ilovika. Među prvim hrvatskim bračnim parovima koji su sudjelovali na vikendu kao i kasnije u daljnjim formacijama bili su naši ludbrežani, bračni par Marijan i Bosiljka Filipašić – otkriva nam s. M. Karla.
Znanstveno istraživanje ovoga doktorskoga rada svojom teološko-kritičkom analizom i komparacijom koncilskih i postkoncilskih dokumenata, dokumenata Bračnih susreta, relevantne literature, povijesnih činjenica i statističkih podataka daje odgovore na postavljene hipoteze, a ujedno i predstavlja zajednicu Bračnih susreta široj javnosti ne samo informativno nego i na znanstvenoj razini.
Foto: Slađana Ivančić
– Povijesni prikaz nastanka Bračnih susreta, kao i drugih zajednica u Europi potvrđuje aktivnu angažiranost vjernika laika u obnovi Crkve prije Drugoga vatikanskoga koncila. Pokret Bračnih susreta na svjetskoj razini ostvaruje konkretne doprinose pastoralu braka i obitelji. Trendovi modernog društva utječu na shvaćanje i percepciju braka i obitelji što djelovanje kao i metodologiju Bračnih susreta stavlja pred nove izazove. Hrvatske zajednice Bračnih susreta, kao sljedbenica Svjetske zajednice Bračnih susreta sebe razumijeva kao pokret koji promiče obnovu Crkve temeljenu na sakramentima ženidbe i svetoga reda. Svojim djelovanjem nasljeđujući izvornu metodologiju Bračnih vikenda doprinose i obogaćuju pastoral braka i obitelji u Hrvatskoj. Bračni susreti svojom metodologijom potiču bračne parove na apostolat u svojim župnim zajednicama i drugim društvenim ili laičkim zajednicama i institucijama gdje mogu doprinjeti ostvarenju ideje Bračnih susreta za obnovu Crkve i svijeta, ali je isto tako i otvorena i drugim vjerskim zajednicama. Djelovanje je Hrvatske zajednice Bračnih susreta, danas usmjereno na ostvarivanje novih programa koji bi doprinijeli cjelovitijem bračnome i obiteljskome pastoralu po uzoru na ostale europske zamlje u kojima djeluje pokret Bračnih susreta. Rezultati istraživanja pridonose boljem poznavanju poslanja Zajednice Bračnih susreta kao jednom od čimbenika pastorala braka i obitelji u Hrvatskoj, kao i njezin aktivni angažman u očuvanju i promicanju vrednota kršćanskog braka – zaključuje s. M. Karla, a uputila je i riječi zahvale. – Koristim ovu priliku da se zahvalim gradonačelniku Dubravku Biliću, Ireni Kučina i Mladenu Matijašecu tajniku udruge Trsek na donaciji prigodnih darova za članove komisije što je i ujedno bila mala promocija našeg ludbreškog kraja – kazala je s. M. Karla.
Naša je sugrađanka inače odmah po završetku fakulteta počela raditi u OŠ Brdovec kod Zaprešića što je bilo i prvo mjesto njezine službe. – Nakon godinu dana premještena sam u Sisak, gdje sam radila u osnovnoj školi i gimnaziji te u župnom pastoralu. Tamo sam bila do jeseni 2017. kada sam se nakon skoro osamnaest godina vratila u svoju župu – kaže s. M. Karla. Iako nije običaj da sestre djeluju u svojoj rodnoj župi, ali zbog različitih okolnosti moguće je kao i u slučaju naše sugrađanke.
– S obzirom da je moja majka već u godinama i ne može živjeti sama dana mi je mogućnost da brinem o njoj i ujedno budem ovdje na župi. Prve godine mi je bilo neobično, jer nije me ipak bilo izvjesni broj godine i mnogo se je toga promijenilo i djeca su postala odrasli ljudi. Trebalo mi je vremena da „ponovno upoznam“ neke ljude s kojima sam živjela i koje sam susretala – objašnjava s. M. Karla. U Ludbregu predaje i vjeronauk. – Volim predavati vjeronauk, ali moram priznati da više volim vjeronauk u župi. U župi su djeca slobodnija, možemo si sami organizirati vrijeme za igru i pripremu za sakramente. Isto tako nema ocjena što daje jednu slobodu i bezbrižnost, neopterečenost kako mene tako i djece. Nažalost sada nemamo župne kateheze uživo, što nam svima nedostaje. U našoj sredini interes za vjeronauk je relativno velik što ujedno potvrđuje da roditelji žele da se djeca ne izgrađuju samo intelektualno nego i duhovno – zaključuje s. M. Karla.
Odgovor na duhovni poziv
– Odgovoriti na duhovni poziv u redovnički ili svećenički stalež za mladu osobu je uvijek izazov bilo u vrijeme moje mladosti ili pak danas. Kako je to izazov za osobu koja osjeća Božji poziv tako je i za obitelj, ali i za okolinu. Tako je bilo i kod mene. O odlasku u samostan razmišljala sam od sedmog razreda osnovne škole. Nakon osmog razreda nisam otišla jer se moji roditelji nisu slagali s mojim odabirom pa sam upisala srednju školu u Varaždinu. Nisam tada imala neku predodžbu što želim osim odlaska u samostan, pa sam bez nekog posebnog razmišljanja upisala smjer obućarsko-galanterijski tehničar planirajući nakon završene srednje škole, kada budem punoljetna, otići u samostan. No životne okolnosti koje su se dogodile u vrijeme mog školovanja, smrt moga godinu starijeg brata, prisilile su me da donesem razumnu ljudsku odluku i ostanem doma sa svojim roditeljima. Tako sam se poslije srednje škole 1994. godine zaposlila i radila. Bila su tu stalno preispitivanja jesam li učinila ispravno što sam Bogu rekla – ne. S druge strane Bog je bio sa mnom jako strpljiv i čekao je da sama uvidim da je moj život negdje drugdje. Život nema smisla ako si tijelom ovdje, a srcem i dušom negdje drugdje. Tako sam krajem ljeta 2000. godine dala otkaz u Varteksu i otišla u Zagreb u samostan sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga. Bila sam svjesna da je mnoge moja odluka ostavila u šoku, počevši od mojih roditelja, rodbine, susjeda i svih koji su me poznavali. Hvala Bogu bilo je i onih koji su unatoč svemu podržali moju odluku, mojih dobrih prijatelja, našeg župnika koji je uvelike zaslužan za moje zvanje, sestara i svih oni koji su molili za duhovna zvanja osobito iz naše župe. Nakon redovničke formacije 2003. godine položila sam prve redovničke zavjete, te upisala Filozofsko teološki studij Sveučilišta u Zagrebu. Doživotne zavjete položila sam 2008. kada sam i diplomirala. –
