U nastavku donosimo tekst “Kajkavci u borbi protiv epidemije u 19. stoljeću”, a kojeg je priredila naša Ludbrežanka, doc. dr. sc. Bojana Schubert sa Zavoda za lingvistička istraživanja Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Današnje će generacije nesumnjivo pamtiti 2020. godinu po epidemiji koronavirusa koja utječe na sve pore naših života te nas osim u zdravstvenom pogledu, ugrožava i sputava na mnogobrojne druge načine. Znamo ipak da u povijesti čovječanstva ovo nije ni prva, ni najgora, a po svemu sudeći ni posljednja epidemija s kojom se ljudski rod mora nositi i nastojati uz fizičko, sačuvati i svoje mentalno zdravlje. Harale su nekoć kuga, kolera, velike boginje, španjolska gripa, tuberkuloza i ine strašne bolesti koje su za sobom ostavljale milijunske žrtve. Ljudi su se i tada, kao što to čine i danas, pouzdavali u savjete medicinskih stručnjaka o tome kako spriječiti zarazu, odnosno kako se boriti protiv bolesti ako do nje ipak dođe.


A kako su izgledali epidemiološki savjeti prije dvjesto godina?

Tridesetih godina 19. stoljeća bila je u jeku jedna od ukupno sedam pandemija kolere. Povodom toga nemilog događaja objavljene su u sjeverozapadnoj – kajkavskoj – Hrvatskoj upute kako se protiv nje boriti. Naime, kolera je bolest koja zahvaća tanko crijevo, ima vrlo kratku inkubaciju, od jednog do tri dana, te brzo uzrokuje tešku dehidraciju koja, ako se na vrijeme ne spriječi, može rezultirati smrću. Proširila se iz Indije na gotovo sve kontinente, a najlakše se prenosila kontaminiranom vodom, hranom i u nehigijenskim uvjetima.
Sve su to znali i devetnaestostoljetni kajkavci kojima se 1831. poručuje sljedeće:


„Z kužnim ovim betegom, kolera zvanim, najleže natepsti bi se mogli oni, koji zločestom hranum sebe hraniju, koji slabi, pijančine, nečistomu i nenarednomu živlenju povdani jesu, koji vu nesnažnih (‘prljavih’) i močvarnih hižah i zaprtom zraku stanuju.“
Nadasve je zanimljivo primijetiti kako je tu riječ o pandemiji koja je harala prije dvjesto godina, kako je bolest kolere drugačijega tipa od današnjeg koronavirusa, a ondašnji su epidemiološki savjeti gotovo jednaki današnjima:
• zabrana velikih okupljanja:
„Nigdar nesme vnogo ljudih vu maleh, tesneh i niskeh hižah prebivati“
• redovito provjetravanje prostora:
„Vse hiže jednoga stanja, osebujno pako hiže betežnikov moraju se vsaki dan prevetrati…“
• paziti na čistoću i higijenu:
„Vu celi hiži mora se najvekša čistoča, osebujno pak vu hižah betežnikov držati; zatem tak betežni kak takaj i zdravi moraju svoje oprave i rubje večkrat preobleči i prozračiti…“
• samoizolacija:
„… stanovnik[i] koteri se jesu sumlivim betežnikom večkrat zestajali … dužni jesu pri hiži ostati i vsakom društvu drugeh ljudih sebe ukloniti…“
• lockdown i propusnice:
„… [da] mesto ne bi zevsema i celovito zaprto bilo, zato vendar ni jednom človeku ne bude slobodno i dopuščeno iz takovog mesta prez pašuša, koj se od časnikov poglavarstva potrebuvati mora, kam oditi. Tak ni stranski koj človek nesme se vu koje mesto pustiti“ …
Jedan devetnaestostoljetni savjet ipak upada u oči:
• zadržati zdravi razum i oduprijeti se strahu:
„Tad je mirna vest proti vsakom betegu najbolša obrana, zato naj se vsaki čuva srditosti, ljutine, straha i stiske srdca“.