U Izraelu se 28. travnja obilježava Jom Hašou ili Dan sjećanja na žrtve Holokausta. Upravo je ta činjenica jedan od razloga zašto se tog dana dodjeljuje priznanje ‘Pravednik među narodima’. Odlikovanje je to koje dodjeljuje Izrael pripadnicima drugih naroda koji su spašavali Židove od istrijebljenja tijekom holokausta riskirajući pri tome vlastite živote. Procedura za odabir pravednika osnuje se na pričama ljudi koji su spašeni. Oni šalju svoja svjedočenja u Memorijalni muzej Yad Vashem koji tada kreće s nekom vrstom detektivskog rada, dakle pokušavaju pronaći navedene ljude ili njihove obitelji.

Ovo odlikovanje je najviše izraelsko državno priznanje za nežidove, njime je odlikovano više od 23 tisuće osoba diljem svijeta.

Hrvatska ima 122 nositelja tog priznanja, a na časni popis nedavno su se upisala i nova imena.

Riječ je o obitelji Golubić iz Ludbrega kojoj je posthumno odlikovanje u obliku medalje i potvrde o časti uručeno 28. travnja na svečanosti u dvorcu Batthyany od strane veleposlanik Izraela u Republici Hrvatskoj – Ilana Mora.

Obitelj Golubić bila je vlasnik knjižare u gradu. U svoj dom su 1941. primili malog dječaka Jakova, brinuli su o njemu i odgajali ga cijelo vrijeme trajanja rata. Golubići su uspjeli zaštititi Jakov po kojega je kasnije došla njegova obitelj. Vratio se u Izrael gdje i danas živi, a upravo je njegovo svjedočanstvo bilo poticaj za dodjelu ove nagrade.

Da nema njega i njegovog svjedočanstva obitelj ne bi dobila tu nagradu. On je time pokazao koliko ih cijeni. Nadam se da će svi zapamtiti činove ovih ljudi, je su oni uistinu napravili promjenu. Pokušajte samo zamisliti da ste u istoj situaciji i da istog trena morate donijeti odluku o tome hoćete li pomoći ili nećete. Bilo koju odluku donesete promijenit ćete si život. Ovi ljudi trebaju se smatrati junacima u hrvatskom društvu jer su bili jedna mala zraka svjetla u dubokoj tami tog vremena. – istaknuo je veleposlanik Izraela Ilan Mor i dodao kako je moto ove cijele nagrade citat iz Talmuda: Tko spasi jednog čovjeka, spasio je čitav svijet’.

U ime pokojne Gabrijele i Antuna Golubić odlikovanje je primio Vlado Herceg.

Primam ovom priznanje za spašen život malog dječačića, kojeg su zaštitili moji pokojni rođaci teta Gabrijela i tetak Antun Golubić. U tada poratno vrijeme u svojoj obitelji imali su tragediju, izgubili su sina koji je stradao od eksplozije mine. U takvoj teškoj situaciji primili su malog dečkića Židova da ga zaštite i pruže mu utočište od sigurnog progona u logor. Imali su hrabrost za učinjeno djelo, da im bude lakše zbog izgubljenog sina. Njihova imovinska situacija omogućila im je skrb za mladića jer su tijekom razvoja grada posjedovali knjižaru, a poslije su se bavili i ugostiteljstvom. Vjerujem da i danas ima dobrih ljudi koji bi isto učinili, nekog zaštitili ili pružili pomoć kome bi bila potrebna. – poručio je tom prigodom.

Za Ludbreg ovo nije prvi puta da je domaćin dodijele nagrade ‘Pravednik među narodima’

To za nas nije prvi put. Naime, 2012. godine priznanje je dodijeljeno i obitelj Šmidlehner također iz Ludbrega, iz Selnika točnije. Oni su tijekom rata primili dvoje djece židovske obitelji iz Zagreba. Kroz cijelo vrijeme trajanja rata su ta djeca bila kod njih, čuvali su ih i pazili, mada je to tada bilo veoma rizično i opasno. – objasnio je gradonačelnik grada Ludbrega Dubravko Bilić.

U sklopu posjeta izraelskog veleposlanstva u samom centru svijeta postavljena je i pločica koja će povezati Ludbreg i Jeruzalem koja je određeni simbol povijesne veze dobrote između ta dva grada.


PRIČA O SPAŠAVANJU

Chaim Yaakov Mozes rođen je u Zagrebu 1938. godine u ultraortodoksnoj obitelji Nelly Ester i Avrahama Mozesa. Nakon što je početkom 1941. godine započeo progon Židova u Zagrebu, njegov je otac odveden u koncentracijski logor Jasenovac, a Yaakov i njegova majka ostaju sami. Kada je Yaakov imao tri godine ustaše su upale u grad, zaustavljale su Židove na ulici i odvodili ih. Zaustavili su i njega i njegovu majku te ih razdvojili. Majku su odveli, a Yaakova je susjed uspio izvući i odveo ga k sebi.

Situacija je u to vrijeme bila jako opasna, bilo je strogo zabranjeno pomagati i spašavati Židove, no unatoč tome susjed ga je skrivao tri mjeseca kod sebe, sve dok nije saznao da katolička crkva sakuplja napuštenu djecu i odvodi ih na brigu seljacima. Yaakova je odlučio poslati s njima.

‘Sjećam se’, rekao je Yaakov, ‘da me doveo na kolodvor gdje je bilo puno djece. Predao me ženi koja je možda bila časna sestra, ona me grlila i u njenom zagrljaju i krilu sam se osjećao dobro.’.

Vlak je stao u Ludbregu, a djecu je preuzeo lokalni svećenik. Yaakova je u svoju kuću primio mladi par, Antun i Gabrijela Golubić. Oni su bili vlasnici knjižare i papirnice te intelektualci. Yaakov se dugo nije mogao naviknuti na hranu na selu, s obzirom da je poznavao samo košer prehranu, no Golubići su imali strpljenja. Ovdje je pohađao i školu.

U Ludbregu je boravio sve do kraja rata kada ga je pronašla sestra njegova oca, teta Rachel Mozes-Stov. S njenom se obitelji preselio u Budimpeštu, zatim u Francusku, a nakon uspostave Države Izrael emigrirali su u Izrael. Tamo se obrazovao, služio u vojsci, a danas sa širom obitelji živi u Ma’ale Aduminu.