Današnjim roditeljima nije lako, a još je teže djeci osnovnoškolcima. Naime, kada je u školi na rasporedu Priroda i društvo te gradivo o domaćim životinjama učitelji su često iznenađeni koliko je krhko znanje. Djeca krave i konje već dugo ne mogu vidjeti uživo jer ih jednostavno više nema po selima. U stvari ima ih, ali se ne mogu vidjeti jer u intenzivnoj proizvodnji na farmama pristup ljudima je, zbog širenja zaraznih bolesti, onemogućen. Osim toga klinci, zbog korone, već dvije godine nisu imali prilike ići na razredne izlete pa im za upoznavanja krava i konja ostaje samo školsko predavanje i Internet.

Zato je na redakcijskom sastanku naših novina dogovoreno da krenemo u potragu za ljubiteljima konja koji su zahtjevniji za brigu od krava iako ne daju mlijeko. Tako smo u Ludbregu pronašli Marka Tarandeka koji timari konja za svoju dušu. Marko je vlasnik engleskog punokrvnjaka kojeg je najprije držao u skučenom prostoru kod obiteljske kuće. Radi se o ženki engleskog imena koju od milja zovu Lara. Uvidjevši da je kobili potrebno puno više prostora za kretanje i ‘konjski razgovor’ u vidu hrzanja s drugim konjima preselio je svoju ljubimicu u Bolfan. Tamo čitavu ergelu ima još jedan ljubitelj konja, Dejan Carević, koji je kupio kuću na osami pa njegova četiri konja nikome ne smetaju. Dejan je u neka bolja vremena s konjima išao i na natjecanja u preponskom jahanju, sada ih uzgaja iz čiste ljubavi prema ovim umiljatim životinjama, a ponovnom povratku natjecanjima nada se već ovog ljeta.

Marko Tarandek – timaritelj, vlasnik punokrvne Lare

Dejan Carević – uzgajivač sportskih konja, natjecatelj u preponskom jahanju

-Po zanimanju sam agronom i radim u poljoapoteci. Čim dođem kući posvećujem se konjima oko kojih ima uvijek puno posla, a treba im posvetiti puno pažnje i onda će vam oni uzvratiti ljubav. Ako se kaže da je pas čovjekov najbolji prijatelj, pridodao bih da su konji također životinje koje osjećaju i uzvraćaju ljubav – rekao je Dejan.

Konji ne daju mlijeko, ali se koriste u terapijskom jahanju ili jednostavno za terensko jahanje po poljskim i šumskim putevima, riječnim plićacima i slično. Kada se skupi prava ekipa koja je vična jahanju ruta u trajanju od dva sata kreće iz Bolfana, preko Cvetkovca do Rasinje i natrag. Jaše se hodom, kasom i galopom.

-Svi moji konji uzgojeni su uvozom sperme iz Belgije. Kobile vozim na osjemenjivanje u Sloveniju. Zasad konje dođu jahati moje prijateljice i prijatelji koji uvijek donesu mrkve i jabuke, a to su poslastice kojima konji ne mogu odoljeti. Imam u planu napraviti jahalište unutar svog imanja, evo teren smo poravnali prije desetak dana. Dakle, trenutno su mi konji veliki trošak na kojeg zaboravljam jer mi oni s druge strane pričinjavaju veliko zadovoljstvo i oslobađaju me od stresa – pojasnio je Dejan.

Nakon što smo napravili jedan kratki krug jašući konje naše novinarsko oko uočilo je bujan Carevićev povrtnjak. Sve što je posijano i posađeno je ‘carski’ veliko i bujno, a sve zahvaljujući konjskom stajnjaku kojeg možete nabaviti kod mladog uzgajivača Dejana u Bolfanu.

-U skoroj budućnosti planiram osnovati sportski jahački klub, a nadam se da ću ove godine nastupiti barem na dva turnira u preponskom jahanju. Sijena ima u izobilju, zob ću isto imati u dovoljnim količinama, vitamini su kupljeni. Ostaje još samo puno brige i zadovoljstva – završio je Dejan. 

‘Punokrvnjaci’ i ‘sportaši’

Kao što je to slučaj s čistokrvnim psima sličan problem imaju i uzgajivači konja. Naime, takvi konji su osjetljiviji na bolesti, a kobilama je teško pronaći odgovarajućeg partnera za parenje u Hrvatskoj. Ždrijepce pak najčešće voze na kastraciju u Sloveniju, a na konjičke igre se u pravilu ne odazivaju jer postoji velika opasnost od ozljeda.

-Postoje dvije vrste punokrvnih konja: engleski i arapski i oni se koriste prvenstveno u galop utrkama. Moji sportski konji nisu punokrvni, ali imaju bolje karakteristike pa se koriste za preponsko jahanje te zato postižu bolju cijenu na tržištu – pojasnio je Dejan Carević.

Naši ludbreški dečki imaju znanja i volje te su na početku pozitivne priče koja će, vjerujemo, imati svoj nastavak. Zato, možda vas za par godina iznenadimo novom pričom u kojoj su oni vlasnici prve, registrirane i priznate ludbreške uzgajivačnice punokrvnih i konja namijenjenih sportskom jahanju. Zašto ne!