Mnogi ribiči jedva su dočekali lijepo vrijeme. Nakon zimske stanke pripremili su svoje ribičke pribore i krenuli v ribičiju.
Međutim, za 64-godišnjeg Franju Baranića iz Kućana Ludbreškog zimske stanke nije ni bilo. Sredinom travnja zatekli smo ga na obali Bednje, ‘razbacao’ je tri štapa i mirno čekao da nešto zagrize.
– Nije vam hladno?– upitali smo ga s obzirom da je tog dana puhao lagani, ali hladni vjetar, a zubato sunce tek je na trenutke provirivalo iza oblaka.
– Ma kakvi. Naučeni sam ja na hladnoću. Pa cijelu zimu sam tu. – rekao je. Odmah nam je bilo jasno da se radi o strastveno ribiču i da bi bila prava šteta ne čuti njegovu priču.
Znali smo pecati i na -20 °C
Za Franju je ribolov nešto s čime je povezan još od djetinjstva koje je proveo u Martijancu. Prve zamahe vježbao je na Plitvici. – Ribičija mi je jednostavno ostala u krvi. Priroda, mir. To je sport za opuštanje i smirivanje, a posebno je dobar dok riba grize. Bitno da je nekakva akcija. – kroz smijeh nam priča Franjo.
U ribolov ide kad god mu to vremenske prilike dozvole. – Ako je vrijeme takvo da čovjek može izdržati vani 2-3 sata ja sam obavezno u ribolovu. Dakle, skoro svaki dan, ponekad i dva puta dnevno. – otkriva i dodaje kako se većinom smjesti na lokaciji kod novih splavova ili sportskog ribnjaka.
Međutim, u mladosti ga je, kaže, bilo po svuda. – Putovali smo na razne lokacije, znali pecati i na temperaturi od -20 °C. Ruke su se smrzavale, ali sve smo mi to mogli izdržati. Radilo se o jednoj posebnoj kraljevskoj ribi koju je bilo moguće uloviti samo zimi i to noću. Danas smo u godina i takve ekshibicije moramo ostaviti iza sebe. – zaključuje. U mlađim danima bio je i trener kadetima ŠRD Ludbreg koji su osvojili titulu prvaka Hrvatske.
Svoj najveći ulov zabilježio je u Italiji, na rijeci Po, gdje je ulovio jednog soma od 56 kilograma što je otprilike, čisto radi usporedbe, kilaža autorice ovih redaka, i jednog od 40 kilograma.
Na domaćem su mu pak terenu najveći ulov bili som i tolstolobik od 30-ak kilograma. – Bilo je tu i štuka, ali otprilike 10 kilograma je bila najveća. Svakakve ribice su došle, ali većinom lovim po principu primi i pusti. – kaže.
Lovi i jegulje
Jednom godišnje odlazi i na kanal mađarskog Balatona u noćni lov na jegulje. – Unatrag 20-ak godina idem izuzev prošlu godinu, kada zbog cijele situacije s koronom nisam mogao. Čini mi se da neću ni ove, ali iduće možda. Ako se epidemiološka situacija smiri. – kaže Franjo koji na takve udaljenije lokacije uvijek putuje s društvom, ostalim ribičima. – Nekad su k nama dolazili dečki iz Austrije u lov na somove. Pa smo onda svi zajedno znali otići u Mađarsku. To su bile dogodovštine svakakve. Dogovor je bio da se nađemo na Balatonu, a budući da tada nismo imali mobitele snalazili smo se na druge načine. Prepoznavali smo se po automobilima, tražili se nekad i po sat vremena. – prisjeća se.
Danas je situacija nešto drugačija. Druženja su ograničena, a problem je i prelazak granice. No, Franjo se nada kako će sve to ipak ubrzo doći na svoje i da će se moći ponovno susresti sa svojim kolegama ribolovcima uz koju porciju dobrog fiša. Od domaćih kolega najčešće je u ‘kompi’ s Vladimirom Čurilom i Zlatkom Kapustom, ali i unucima i unukama na koje je prenio svoju strast prema ribolovu. Tko zna, možda će i oni jednog dana krenuti djedovim stopama.
Bez pametnog telefona u ribolov više ne može
Od 1. siječnja obaveza je svakog ribiča da na svom pametnom telefonu instalira aplikaciju mRibic. Po dolasku u ribolov mora se prijaviti u navedenu aplikaciju, te po odlasku upisati vrijeme i ribe koje nosi kući. – Ako hoću pecati moram se prilagoditi, što je tu je. – kaže Franjo vadeći svoj pametni telefon iz džepa. Sve je, kaže, i ovog puta odradio kako treba.
