Odabrati najbolju petorku KK Grafičar iz razdoblja 1990.-2000.godina izuzetno je težak zadatak. Ponajprije jer su se u tom razdoblju čak tri generacije košarkaša natjecale koja će imati bolje rezultate. Nekoliko varaždinskih košarkaša ostavilo je vječni trag, pa smo morali staviti niz kriterija da netko na samo pet raspoloživih pozicija prevagne. Valja istaknuti da je ovo sport bogate tradicije u Ludbregu, za nešto više od dvije godine obilježit će se 50 godina organiziranog bavljenja tim sportom u našem gradu kao i 30 godina koliko će ludbreška tvrtka Grafičar biti uz klub.

Krenimo s pozicijom broj 1, odnosno playmakerom. Oni su duša ekipe, motor, glava. Od njih sve polazi, s njima se rađa i umire. Tu krucijalnu poziciju u razdoblju 90′-00′ punilo je nekoliko sjajnih igrača. Spomenut ćemo devetoricu. Na početku devedesetih tamo je dominirao varaždinsko pojačanje Bojan Božović. Izuzetna inteligencija krasila je ovog kasnije veterinara. Velika borbenost, odličan u obrani, vrlo dobar u „krađi lopti“. Mladen Kolak legendarni je igrač koji je također kao i Bojan bio dio velikih uspjeha Ludbrežana. Još bolji „scorer“ nego organizator, samim time ličio je na zadarski tip „playa“. Damir Potočnik bio je zahvalan tip igrača, na njega si uvijek mogao računati, no ozljede su dosta utjecale na njegovu obećavajuću karijeru. Bruno Pavković bio je igrač tempa, nešto kao i Darko Pahlić u KK „Zadar“. Ljevoruk i nezgodan, pogotovo u prodoru. Petrijančan Goran Svaty pokazao je samo dio onog što je mogao. On je uz doradu mogao biti vrhunska kvaliteta. Brz, eksplozivan, dobra duša. Kratak staž u ovom razdoblju imali su na toj poziciji ugledni gospodarstvenici iz Varaždina, Dražen Cesar, legendarni trener te Goran Lučev, koji je ukazivao na svoj potencijal, no poslovne obveze i još neki faktori utjecali su na kratkoću njegovog boravka u Ludbregu. Pa tko je taj deveti?. Deveti, i po svim kriterijima najbolji je Željko Novota. On je u ranoj dobi sa samo 16 godina, tamo 1996.godine, postao standardni član ekipe. Izuzetno čvrst, brz, precizan. Nije ni čudo da je svoju odličnu igru potvrdio igrajući u zagrebačkim klubovima. Kasnije u Americi stvara i nevjerojatnu poslovnu karijeru i trenutno živi američki san. Valja istaknuti da je na toj poziciji igrao i Davor Krleža, a veliki Luka Siladić tada je samo počinjao s karijerom. Na poziciji „dvojke“ odnosno point guarda, samo su dvije prave opcije u tom razdoblju, klasni šuteri. Goran Križanić izuzetno je kvalitetno izvršavao zadatke na toj poziciji, vrlo dobar u „tricama“, prvi u kontri. Dio velikih uspjeha. No, na toj poziciji ipak ćemo staviti Sinišu Besera. Nikad nije promijenio klupske boje. Početkom devedesetih čak je igrao u zagrebačkim prvoligašima. Izrazito skočan, fenomenalan u šutevima sa svih udaljenosti. Neki kažu da u obrani nije bio toliko dobar kao u napadu, no navest ću kao primjere Dražena Petrovića i Jamesa Hardena, jesu li oni igrali fantastičnu obranu? Uglavnom Siniša je bio igračka avangarda, igrač koji da toliko nije volio svoj Ludbreg mogao završiti mnogo dalje u košarkaškom svijetu. Na poziciji trojke, bili su tih godina od istaknutijih skočni i čvrsti Mezga, precizni Grabarić, no moramo se držati faktografije, možda će neki osuđivati ali mislim da je ipak čovjek imena Neven Jerbić dao najviše na toj poziciji. Statističko podupiranje ide u vidu podataka; tri puta najbolji klupski strijelac, jednom i skakač. Sa suigračima dva puta podigao pehar prvaka Lige. Na poziciji „četvorke“ malo iznenađenje. U tih deset godina tu poziciju su punili i snalažljivi Juras, čvrsti Bačani, Papp, no dat ćemo prednost čovjeku koji je igrao početkom tog desetljeća. Profesor Davor Ranteš bio je klasa za koju se znalo na području bivše države. Imao je čak i poziv današnjeg euroligaša Crvene Zvezde. Čvrst, precizan, dovoljno visok, elegantan. Jedan od najboljih igrača koji je igrao u ovim krajevima. Na poziciji „petice“ bilo je mnoštvo zanimljivih i dobrih igrača. Od Ervina Horvata, čiji su čvrsti blokovi stvarali ogromnu prednost u pick&roll igri, Hrešća koji je bio stabilnost pod koševima, dovoljno brz da bude i koji puta prvi u kontri. Robert Posinovec Berta još jedno varaždinsko pojačanje, bio je ovdje prekratko, no njegovo bogato iskustvo koje je donio iz KK Zagorje bilo je inspirirajuće. Omiljen kod svih. Kristijan Kokolek, bio je vrlo dobar centar s dušom šutera. Imao je i iskorak u zagrebačkog drugoligaša Bosco. Igrao do poznih igračkih godina. Nenad Gadže već kao petnaestogodišnjak bio je targetiran kao dugoročno rješenje pod košem. Čak je bio i u zagrebačkoj Ciboni. Davor Vrabec bio je ogroman potencijal, no malo je prekasno počeo s košarkom. Uz tehničku doradu ne znamo gdje bi mu bio kraj. Dakle, najbolji centar tog desetljeća je Igor Dijanošić. Taman čvrst koliko treba, taman precizan. Na njega si uvijek mogao računati kada se utakmica lomila. Donio veliko iskustvo iz KK „Zagorje“. Kasnije bio i košarkaški strateg.

Znači petorka; Novota – Beser – Jerbić – Ranteš – Dijanošić. Uz maksimalno treniranje ekipa po vrijednosti od sredine prema vrhu današnje Prve lige. A trener? Bez dvojbe Zdravko Kranjec, veliki stručnjak koji je nažalost umro sa samo 39 godina. No, život i ludbreška košarka moraju dalje.