U kaotičnoj 2020 –oj godini malo što nam je moglo skrenuti pažnju s problema, a baš kao nebrojeno puta, još jednom se pokazala prava vrijednost sporta, još jednom je Hrvatska napravila sportsko čudo, još jedna medalja je upisana u hrvatske sportske anale i još jednom je dokazano kako vrijedi svaka uložena lipa u sport. Ovog su puta čudo napravile rukometašice, moje kolegice, suigračice i prije svega prijateljice. One od kojih se ništa nije očekivalo, koje ni nisu ispraćene na prvenstvo i one koje su siječanjski sport pretvorile u prosinački.
Svi me zovu, pitaju za komentar uspjeha rukometašica, mojih cura s kojima sam provela pa sigurno desetak ljeta po dvoranama i okupljanjima umjesto po plažama. Cure s kojima sam doživjela pobjede i poraze i s kojima pamtim neke od najdražih uspomena. Zbog toga svaki put kad odgovaram čini se kako riječi nisu dovoljne.
Cure su fenomen. Prolazi mi kroz glavu Sarino zlato u koplju, Leicesterovo osvajanje Premiershipa. Sve sportske priče koje imaju potencijal postati prave filmske priče i opet ova bronca je nešto drugačije, nešto posebno, nešto malo i moje i zato nemojte zamjeriti što je tekst pomalo subjektivan.
Sada već svi znaju kako je ženski rukomet podcijenjen, kako nitko nije znao za prvenstvo, kako nitko nije znao nabrojati ni dvije igračice reprezentacije, a sad se svi sjećaju gdje su ih i kada nekad davno sreli. Da ne budemo licemjerni, to je normalno, to je sportski život u kojem rezultat diktira sve. Ili jesi ili nisi.
Zbog toga su srce i ponos veliki, preveliki. Jer iako nas nikad nije bilo u medijima, bilo nas je u našim malim klubovima koji se konstantno bore za opstanak, bilo nas je u svakakvim dvoranama, uvjetima, igrali smo na svakakvim parketima, spavali u svakakvim hotelima, putovali svakakvim autobusima. Sada je ‘sve se vraća’ došlo i nama na naplatu i to s kamatama. Brončanim kamatama.
Ivana Dežić
