Božićno vrijeme jedno je od najradosnijih u cijeloj godini, kako za starije, tako i za one mlađe. Kroz advent, ili došašće, ljudi se pripremaju za dolazak i rođenje Isusa Krista kroz četiri tjedna koji prethode Božiću. Ta četiri tjedna simboliziraju četiri tisućljeća koliko je, prema Bibliji, prošlo od stvaranja svijeta do Kristova dolaska. U podravskom puku svako se jutro odlazilo na mise zornice, vjernici su pristupali ispovijedi i pričesti, a put na zornice osvjetljavali su lampašima i petrolejkama s obzirom da su se održavale prije svanuća. Također, kuću i okućnicu trebalo je pripremiti za nadolazeće blagdane što je uglavnom bio zadatak namijenjen ženama. One su često organizirale popodnevna i večernja druženja na kojima su izrađivale ukrase za uređenje doma, poput cvijeća od krep papira, perja ili sitine, lančića od slame ukrašenih kokicama, bundevinim košticama ili zrnjem graha, lustera ispletenih od slame i drugih maštovitih ukrasa za ogledala, raspela i slike svetaca. Takav običaj zadržao se u podravskim selima sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada u modu ulaze kupovni ukrasi. Rijetke obitelji zadržale su naviku izrade tradicijskih ukrasa.

Osim kićenja i ukrašavanja kuće i okućnice, obilježavalo se i mnogo pučkih običaja, a prvi od njih bio je već na početku mjeseca, 4. prosinca. Tada se obilježava spomendan svete Barbare („barbarinje“) kada su domaćice običavale sijati božićnu pšenicu, ili su to činile na dan sv. Lucije, 13. prosinca. Običaj sijanja pšenice potječe još od starodrevnih kultova čime se provjerava klijavost pšenice, procjenjuje se urod sljedeće godine, a susjedi se međusobno posjećuju kako bi vidjeli čija pšenica je zelenija, bujnija i gušća.

Građanski običaji božićnog darivanja započinjali su blagdanom Svetog Nikole, 6. prosinca, a djecu u podravskim selima osobito su veselile jabuke, orasi i pokoja kocka šećera koja bi se našla u čizmicama. Također, još jedna zanimljivost vezana uz podravski kraj i dan sv. Nikole jest da su se na taj dan „zapijali mlinari“, odnosno radili su se ugovori s mlinarima, a poslije se slavilo uz pečenku i piće.

Glavni fokus prosinačkog veselja ipak su Badnjak i Božić. Na Badnjak su žene rano ustajale da na vrijeme uspiju sve u kući i izvan nje počistiti i pripremiti obilje svakojake hrane, nemrsne za badnju večer i mrsne za Božić. Naime, na Badnjak nema objeda jer se posti do večere, ali i za večeru se jede samo nemrsna hrana. Tipično jelo u ludbreškoj Podravini na Badnjak bili su hajdinska kaša, kuhane šljive i jabuke te kuhani ili pečeni krumpir. Badnjakom se također naziva i jedan, a u nekim krajevima i tri velika panja, koja se unose u kuću na Badnju noć i stavljaju na ognjište. Tri panja simbol su Svetog Trojstva, a njihovim se žarom pripaljuju sve svijeće u kući. Vjerovalo se da će vatra tih panjeva donijeti dobro cijelom domu i svim ukućanima. Slama se kao znak Božića održala znatno duže od panjeva. Trenutak unošenja slame u plahti u kuću, što je obično činio glavni član domaćinstva, označavao je službeni početak proslave blagdana Božića. Tada je glavni član domaćinstva obitelji izrekao lijepe želje, tzv. „bajanje“, poput primjerice: „Hvaljen Isus i Marija! Nato mlado leto, zdravi i veseli, tusti i debeli kak jeni jeleni. Daj vam Bog piliće, praščiće, puriće, guščiće, teliće. Rodilo vam pole z žitom, a gorice z vinom. Hiža vam bila puna mira i Božjega blagoslova“. Slama bi se rasprostrla po podu pod stolom, manji se dio stavljao na stol i pokrivao stolnjakom, a dio se klasja vezivao u snopove ili pleo u vijence. Nakon večere, svi bi ukućani od stola pošli do slame gdje bi sjedili i pričali do vremena polaska u crkvu, a u pojedinim se krajevima na Badnju noć nije spavalo u krevetu već na donesenoj slami. Slama razasuta po tlu bila je znak Isusova rođenja u štalici, dok je simbolika snopova i vijenaca vezana uz plodnost. Poslije blagdana tu su slamu smatrali blagoslovljenom i jamstvom dobrog uroda u vrtu i polju. U ponoć se odlazilo na ponoćnu misu, „polnoćku“ koja i službeno označava da je stigao Božić.

Najstariji zapis u kojem se spominje kićenje drvca na području Podravine je onaj Rudolfa Horvata, objavljen u Zborniku za narodni život i običaje 1896. godine:“… iza večere pravi se božićno drvo, tzv. “božić”. Nad sredinom stola metne se za “tram”. Za grančice bora privezuje se svakojako voće: jabuke, kruške, šljive, orasi i lešnjaci, pozlaćeni i posrebrenjeni pjenicama. Iz papira prave košarice i lampaše, pa u njih meću orahe i jabučice, ovo privezuju također koncem za grančice bora. Sav bor opletu lančićima, napravljenim od papira. Svaka i najsiromašnija kuća mora u sobi imati bor i na njemu voće preko božićnih blagdana.” Do pred kraj 19. stoljeća Podravci nisu znali za božićno drvce. Soba se obično kitila zelenilom (bršljan, imela/cengar, šimšir/fušpan…), a kasnije zelenim granama bora, smreke i jele, koje su zataknuli za kipe (svetačke slike), za tram (glavna nosiva greda), za zrcalo (veliko zidno ogledalo) i za kipiće smještene u kutu kuće gdje se nalazio stol. Na stolu ispod stolnjaka nalazilo se klasje, zrnje, sušeno voće, orašasti plodovi, sitni novci i slično, posloženi u obliku križa, a na stolu obavezno posijana pšenica, kruh, raspelo i sveta voda u staklenoj čaši s ružmarinom. Od hrane se tu na Božić našao kuglof, orehnjača, makovnjača, sitni kolačići, juha, razne vrste pečenja s povrćem, sarma, razne vrste peciva i vino.

Drugi dan Božića, na dan sv. Stjepana, tzv. štefanje, mnogi se običaji ponavljaju kao i na Božić. Ide se na misu, posjećuju se rođaci, prijatelji, kumovi, još se čestita i Božić te se upućuju najljepše želje. Slavi se i svetac zaštitnik i imendan. U nekim podravskim mjestima, na štefanje se prva diže snaha. Ona se trudi očistiti kuću i dokazati svojoj novoj obitelji kao vrijedna i marljiva žena. Na štefanje isto tako kreće i blagoslov domova i obitelji i obično traje do Bogojavljanja, a može i kraće, ovisi o veličini mjesta u kojem se blagoslivlja. Svećenik je u blagoslov išao u pratnji ministranata u dugim, bijelim haljinama i u pratnji sakristana koji je nosio kadionicu s tamjanom. Za blagoslov kuće uvijek se pripremala jedna soba, obično je to bio dnevni boravak gdje je bio smješten bor. Pazilo se da soba bude uredna i čista, na stol se stavljao križ, a za vrijeme blagoslova zapali se i svijeća te se pokraj stavi posuda s blagoslovljenom vodom i grančicom (najčešće s božićnog drvca) čime svećenik poškropi i blagoslovi kuću. Svećenik nakon izmoljenih molitvi blagoslovi kuću i ukućane te podijeli svete sličice, najčešće božićnih motiva. Ukućani pak svećenika daruju milodarom.

Dan nakon štefanja slijedi dan sv. Ivana, 27. prosinca, tzv. ivanje . Tada se obično blagoslivljalo vino u crkvi te se iznosila slama iz kuće, ona koja se na Badnjak unijela. Slama se davala domaćim životinjama, a dio se stavljao ispod kokoši koje će na njemu snesti jaje jer se vjerovalo da božićna slama ima posebno, posvećeno djelovanje. Također, u nekim dijelovima postojao je i „blagoslov sada“, odnosno blagoslov sadnica. Božićna slama omotala se oko voćki kako bi bolje urodile plodom.

Sljedeći dan obilježava se dan Nevine dječice, 28. prosinca. Tada se Crkva sjeća nevine dječice koje je Herod dao pogubiti jer se bojao da će novorođeni Isus zauzeti njegovo prijestolje pa je naredio da se poubijaju svi dječaci u Betlehemu i okolici mlađi od dvije godine. Na taj dan čest je običaj šibanja, lagano bi se udarali vrhovima šiba, a ta bol ustvari simbolizira bol ubijene dječice. Što se tiče nove godine, proslava Nove godine manje je intimna, nego što je to proslava Božića, ali također uz bogatu trpezu. Našli su se tu sarma, hladni pečeni odojak s hrenom, pečena purica s mlincima, pečene domaće kobasice, svinjetina iz rasola, vinski gulaš, orehnjača, makovnjača, uštipci, suhi kolači i tako dalje.

Ponegdje u podravskim krajevima postojala je tradicija ophoda čestitara između Nove godine i Sveta tri kralja. Tri dječaka obukla bi bijele košulje i nagaravili lica, a onaj koji je bio u sredini nosio je zvijezdu i tako su obilazili od kuće do kuće, otpjevali prigodnu pjesmu i završili sa uzrečicama poput: „Cin, cin, dejte čurko sim; jena čurka je premalen dar, da bi nam dali barem jeden par“. Ti čestitari nazivali su se zvezdari/svjećari. Na dan Sveta tri kralja, 06. siječnja, završavaju katolički božićni običaji, uklanjaju se božićna drvca iz domova, završava blagoslov domova i obitelji te se posljednji put pali božićna svijeća.          

 Piše: etnolog Robert Kapeš