);
BOJANA SCHUBERT ‘Književnost utjeha, jezik vječna inspiracija’

BOJANA SCHUBERT ‘Književnost utjeha, jezik vječna inspiracija’

Spoznala sam da postoji cijela dimenzija povijesti jezika, dijalektologije, načina na koji razmišljamo, govorimo, predstavljamo se, komuniciramo.

Dr.sc. Bojana Schubert odrasla je u Hrastovskom, osnovnu školu završila je u Ludbregu, opću gimnaziju u Varaždinu, a 2008. studij hrvatskog jezika i književnosti na Sveučilištu u Zadru. Godine 2014. završila je poslijediplomski doktorski studij Povijest i dijalektologija hrvatskoga jezika na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Obranivši temu disertacije Jezik Ivana Krizmanića: povijesno-sociolingvistička analiza stekla je akademski stupanj doktorice znanosti.

-Kakve god da sam probleme imala, uvijek sam se nekako okretala toj književnosti, ona me na neki način utješila. To je bio i razlog odabira studija hrvatskog jezika i književnosti, a onda me s vremenom više počeo zanimati jezik. Spoznala sam da postoji cijela dimenzija povijesti jezika, dijalektologije, načina na koji razmišljamo, govorimo, predstavljamo se, komuniciramo. Tu je i pitanje jezičnog identiteta – kaže nam Bojana. Od 2008. godine zaposlena je u Zavodu za lingvistička istraživanja Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. U središtu interesa njezina znanstvenoistraživačkog rada povijesna je kajkaviana, tj. kajkavski književni jezik kojim se pisalo i na kojem se objavljivalo od sredine 16. do sredine 19. stoljeća.

-Studij hrvatskog jezika uključivao je dosta slavistike pa smo tako učili poljski, makedonski, slovenski, čitali smo srpsku književnost. Najviše me ipak zainteresirala hrvatska dijalektologija i povijest jezika. Shvatila sam da bih najradije radila na fakultetu što je poprilično teško ostvarivo, ali se otvorilo mjesto na Akademiji hrvatske znanosti i umjetnosti i dobila sam radno mjesto znanstvene novakinje na projektu istraživanja hrvatskih dijalekata. Te 2008. godine upisala sam poslijediplomski studij, tri godine sam polagala ispite iz tog područja, a tri godine sam pisala disertaciju. Ivan Krizmanić bio je bistrički svećenik koji je zanimljiv i osebujan lik, a bavio se prevođenjem sa štokavskog na kajkavski za svoje župljane – kaže Bojana.
Autorica je niza znanstvenih radova te dviju znanstvenih monografija: U suton kajkavskoga književnog jezika, Srednja Europa, Zagreb, 2016. i Prvi hrvatski Shakespeare, POU “Dragutin Novak” Ludbreg, 2016. (u suautorstvu s Ivanom Lupićem).

Nedavno je objavila popularno-znanstvenu slikovnicu Priča o jednom Kaju, Srednja Europa za mlade, Zagreb, 2021. (s ilustratorom Grgom Petrovim), koja je dobila preporuku Ministarstva znanosti i obrazovanja za uporabu u nastavi hrvatskoga jezika za 5. razrede osnovnih škola u RH. Priča je dosad predstavljena u više kajkavskih mjesta, među kojima je i Ludbreg.

Značajan je doprinos naše dobitnice Nagrade Grada Ludbrega u nastojanju da kajkavskom vrati ugled.

– Negativna percepcija kajkavskog kreće upravo od doba ilirizma. Do tog je vremena kajkavski sasvim dobro kotirao u ovom dijelu Hrvatske iako smo bili uvijek dijelom neke strane države gdje su dominantni bili latinski i njemački koji su bili jezici obrazovanja i znanosti, odnosno jezici prestiža. No usprkos tim „moćnim” jezicima, kajkavski i njegov prestiž nekako je rastao prema 19. stoljeću, pokrivao je sve više domena i postao je jezik znanosti. Imao je određenu terminologiju za određene struke i postao je jezikom kojim se predavalo na fakultetu čime mu je ukazana velika čast, a kod Mađara izazvala veliko negodovanje. Ilirci su tada ipak odlučili da bi štokavski trebao postati zajednički jezik svih Hrvata. Da bi to ostvarili morali su kajkavski devolvirati, skinuti mu vrijednost kako bi uzdigli štokavski. To je najlakše ostvarivo bilo kroz medije i trajalo je cijelo 19. stoljeće. Kajkavski su opisivali kao jezik nepismenih ljudi, jezik daleko od kulture, jezik koji nema književnost. To je dovelo do toga da su se djela Tituša Brezovačkog prevodila s kajkavskog na štokavski. Jednostavno, takvi stavovi prenosili su se s generacije na generaciju i to traje već 200 godina – ističe Bojana Schubert.

Skip to content