Senegal je država koja se prostire na 196 tisuća četvornih kilometara u zapadnoj Africi. Glavni grad zemlje s tropskom klimom i uglavnom pješčanim ravnicama je Dakar. Grad se smjestio na poluotoku Cape Verde čiji se rt smatra i najzapadnijom točkom kontinenta. Upravo je taj grad bio cilj putovanja dvojice motorista. Naš sugrađanin Alen Grgec zajedno sa svojim kolegom Ivicom Dukarićem uputio se u tu pravu avanturu i to naravno na motoru.

– Motor je način i stil života, ljubav, strast i to od najranije dobi. Osim Hrvatske i susjednih zemalja koje sam motorom prošao već nekoliko puta obišao sam još Rumunjsku, Grčku, Makedoniju, Bugarsku i Albaniju. Sve dalje želje i apetiti su sve veći. I nakon ovog putovanja u Afriku već ima novih željenih destinacija. Kad jednom krenete na putovanja to postaje vrsta ovisnosti i stalno tražite nove avanture – kaže nam Alen te dodaje kako je izniman užitak vidjeti nova mjesta, ljude, kulturu i običaje.

– Naravno da bi nam bilo daleko jeftinije kada bismo putovali avionom, ali putovanje motorom daleko je veća avantura, upoznajete više ljudi, stajete gdje želite. Uostalom nitko motor ne vozi jer mora već zato što želi – kaže Alen.

Njegova afrička avantura trajala je 19 dana, a prevozilo se čak 9500 kilometara

– Bilo bi još i više, ali smo brodom putovali od Savone do Tangera te u povratku od Tangera do Genove. Imali smo nekih problema s motorom pa je putovanje brodom na tom dijelu bilo isplativije i jednostavnije, a usput smo iskusili i putovanje brodom, doživljaj koji također treba iskusiti – kaže Alen.

Potom ih je put vodio kroz Maroko, te Zapadnu Saharu do Mauritanije te konačno i same destinacije Senegala. Ističe kako je Afrika sasvim drugačiji svijet i teško je uopće zamisliti taj način života. – Jedno je kad gledate na televiziji ili čitate u novinama, a sasvim drugačije kad to i doživite. Kako smo prolazili Marokom tako se mijenjala klima, teren… Blizu izlaska iz Maroka sve je manje zelenila, a sve više kamenja, zemlje, pijeska i tako stotinama kilometara. Naravno bilo je tu i poprilično deva uz cestu, ali i na samoj cesti. Potom je uslijedila Mauritanija, zemlja koja nas se od samog početka nikako nije dojmila. Sam ulazak je trajao preko 4 sata uz prisilno spavanje kod granice na dan dolaska. Viza za ulazak u zemlju plaća se 80 do 100 eura pa u povratku ponovo toliko. Na granici smo prošli sve moguće kontrole, od davanja otisaka ruku, šaka, slikanja itd. Prelaskom granice osjeća se napetost, siromaštvo, ceste postaju sve lošije. – kaže Alen.

Mauritanija je zapadnoafrička država visokog sigurnosnog rizika koja izaziva ljubitelje pješčanih dina i nepreglednih prostranstava. Turizam te zemlje u opadanju je zbog nepredvidljivih sigurnosnih situacija odnosno djelovanja terorističkih grupa stoga su se i naši putnici držali preporučene rute do Senegala, države s kojom Mauritanija graniči na jugozapadu i ujedno cilja svog putovanja. Za razliku od ulaska u Mauritaniju, sasvim drugačija situacija na ulazu u Senegal.

– Čak se i policajac vozio na mom motoru, ali nažalost nije mi dozvolio da to zabilježim i fotografijom. Za to vrijeme je drugi policajac primijetivši da sam u stanju dehidracije nakon silnih prevoženih kilometara kroz makadam otrčao po Coca colu ni ne znam koliko daleko. Cijena 1,5 litre napitka bila je 50 centa. Osjećao sam neizmjernu zahvalnost zbog njegove geste pa sam mu naravno ostavio i više – prisjeća se Alen te dodaje kako je već prvi dojam Senegala bio odličan.

Do glavnog grada trebalo je prijeći još 300 kilometara

– Polako se već osjećala napetost i iscrpljenost od puta, ali ljudi su itekako gostoljubivi, na benzinskim postajama su nam prilazili i fotografirali se s nama. Putem su nas pratili majmuni koji su skakali po drveću, ali i cestama. Nakon deva koje su nas pratile dobrim dijelom puta bilo je lijepo vidjeti i majmune kako uživaju u punoj slobodi. Meni kao velikom ljubitelju životinja, a bio sam i vlasnik nesvakidašnjih kućnih ljubimaca, bio je to pravi doživljaj – kaže Alen.

U Dakar, glavni grad Senegala stigli su oko 23 sata, a potom je uslijedilo traženje smještaja. Uz probleme, do smještaja su napokon došli u 5 sati ujutro.

– Pomogao nam je jedan lokalni čovjek, bio je uz nas i uistinu od pomoći tih dana. Njegova je pak želja nakon upoznavanja da s djevojkom dođe u Hrvatsku – kaže Alen. Njihova želja i nije čudna kad se u obzir uzme stanje u zemlji i zabilježeni sukobi, a i relativno visoka stopa kriminala.

– Za vrijeme boravka u Dakaru otišli smo na safari udaljen od mjesta 60 kilometra i bio je to pravi pogodak. Uistinu je vrijedilo to doživjeti. Kako nismo u Afriku došli praznih ruku, uspjeli smo pronaći skupinu djevojčica i dječaka kojima smo podijelili plišane i druge igračke i slatkiše. Bila je to situacija koja mi je potvrdila koliko je malo potrebno za usrećiti nekoga. Danas smo rijetko kad zadovoljni i stalno tražimo nešto više, a to je potpuno bespotrebno. U ovoj zemlji u to smo se uvjerili – kaže Alen.

Senegalska kuhinja pretežno se temelji na ribi i riži pa su ribu isprobali i naši putnici

Boravak u Dakaru trajao je tek dva dana, ali je ostavio uspomene za cijeli život. Nakon pozdrava s čovjekom koji im je pomogao oko smještaja vrijeme je za povratak doma.

Nažalost, tu kreću i problemi

-Po povratku smo kupovali suvenire i u toj neopisivoj prometnoj gužvi kolega i ja udaljili smo se. Interneta nije bilo nigdje u blizini. Svatko je svojim putem vozio prema Saint Louisu udaljenom 300 kilometara. Dolazim do benzinske u tom gradu i kolege nema ni tamo, ne znamo ni on ni ja gdje se drugi nalazi. Odlučio sam krenuti prema planiranom odredištu za taj dan, a to je bio glavni grad Mauritanije. Pokazalo se da je ta odluka bila pogrešna – kaže Alen pred kojim su bila dva moguća puta. Prvi je bio već poznata trasa kojom su i stigli i koja je uključivala makadam, a drugi je bio prijelaz Rosso. Upravo taj prijelaz slovi kao iznimno problematičan.

-Spuštala se noć i nekako sam zaključio da ne treba vjerovati svemu što se piše i odlučio sam se na taj prijelaz. Na prijelazu su mi lokalni „mutni igrači” htjeli oduzeti putovnicu za koju bih, kako bih ju dobio natrag, vjerojatno morao dati sve novce, a možda bih još i gore prošao. Primjećujem da su sve nervozniji i napetiji i shvaćam da ovo nije trenutak za previše razmišljati. Ubacujem motor u prvu i gas. Sljedećih 40 kilometara vozio sam kao da su mi zadnji strahujući da nisu nekome dojavili. Dolazim do benzinske crpke na kojoj su tri naoružana čuvara. Ispričam im situaciju, a oni samo kažu: To ti je Afrika! No srećom, i taj dio je završio dobro. Lovim napokon internet i stižu poruke. Kolega je bio kojih 10 kilometara udaljen od mene. Dogovaramo mjesto susreta, a potom slijedi i prepričavanje doživljaja od posljednjeg susreta. Do Dakara smo bili napeti da čim prije dođemo do tog grada, a sada smo se već zaželjeli doma.- kaže Alen.

Uslijedili su potom i problemi s motorom, popravci i improvizacija, ali uz sve poteškoće sretno su se vratili svojim kućama. Doma je najljepše, kaže nam sugovornik, ali ipak već razmišlja o novim putovanjima.

– I kolega i ja imali smo u tom razdvojenom povratku neugodnih situacija, ali svejedno ovo je bila velika avantura i događaj za pamćenje. Primjerice, u glavnom gradu Senegala u malom dućanu kruh nešto poput “francuza” dijeli se na 4 komada i tako kupuje, cigarete se kupuju na komad, brašno, sol i papar na grame. Ipak dobar dio stanovništva u trgovini uopće ne zalazi jer nemaju apsolutno ništa. –

U Mauritaniji i Senegalu policija je na svakom uglu zbog sigurnosnih razloga

-Svakih 40-50 kilometra su policijske kontrole i evidentiranja. Tu je i prometni kaos kakvog treba doživjeti jer je riječima teško opisati – prisjeća se Alen.

Afrička je avantura završena, a nova želja su Mongolija i Nepal, Turska, Armenija i Gruzija. Nakon prijeđenih 9500 kilometara u 19 dana sve se čini blizu. – Sve naravno ovisi o vremenskim, financijskim i obiteljskim situacijama – kaže nam Alen.

Iako je 2014. godine teško stradao na motoru nakon oporavka ni sekunde nije dvojio i jedva je dočekao nove kilometre na dvokotačnom ljubimcu

– Bilo je upitno hoću li hodati, raditi, voziti… Doktor je rekao da imam veliku sreću jer 1 na 1000 nakon takvih ozljeda vraća se oporavljen. Ozlijeđena je bila vratna kralježnica, dva kralješka su napukla, dva su pukla, a najteže i najopasnije je bilo to što je jedan bio skroz smrskani i njega su mi drugoga radili. No motor mi je u krvi, baš kao i mom pokojnom dedi koji je na njemu bio do kraja svog života, imao ih je tri komada. On je bio taj koji mi je i kupio prvi mali motor. Od tada do danas ljubav je samo rasla. Motor je sloboda i meni najbolji odmor za mozak, srce i dušu. – kaže Alen koji nije član moto klubova, ali zato ima Facebook grupu Život na motoru koja broji sada već blizu 6 tisuća članova.

Foto: Alen Grgec/Facebook